Ina's World of Stories
23. Među nama
|
Prvo smo se zaustavili u nekom restoranu brze hrane koji nam je bio na putu. Erik je smatrao da ne smijemo doći k meni prerano jer ćemo zbuniti moju baku i Klaru, a to nam nije trebalo. Svi oni bili su jako opušteni s obzirom na sve što se dogodilo prošle noći. Ni ja nisam bila previše uzrujana ili uplašena. Nisam znala što će biti, ali nekako trenutno to nije bilo važno. Bila sam uzbuđena zbog onoga što ću im reći kad napokon budemo na sigurnom u mojoj dnevnoj sobi. „Nisi ništa pojela!“ pobunio se Erik gledajući me. Kako sam mogla jesti? „Ljudi, ja bih želio otići i vidjeti Miu!“ rekao je Tin i sjetila sam se da je to njegova djevojka koja je trudna i posve običan čovjek kao i ja. Pomislila sam da bi ju bilo zanimljivo upoznati. „Ne možeš još!“ rekla sam i sve glave okrenule su se prema meni. „Otkrila sam nešto danas. Dok sam bila u onoj sobi s podacima. Moram vam reći, ali ne mogu ovdje“, nastavila sam govoriti i bilo mi je neugodno jer su svi gledali u mene. „Idemo onda prvo k tebi pa ću onda do nje“, rekao je Tin pomirljivo i primijetila sam da je postao znatiželjan. Kad smo se napokon zaustavili pred mojom kućom činilo mi se kao da je prošlo sto godina od kako sam zadnji put bila ovdje. Prošla noć predugo je trajala. Uvela sam ih u kuću. Nije bilo nikoga. Baka je očito izašla nekamo, a Klara je valjda bila u školi. Bilo mi je drago što je ispalo tako iako sam znala da će se baka sigurno brzo vratiti, a ni Klara neće biti u školi još dugo. „Sjednite“, rekla sam im i poslušno su se poredali u mojoj dnevnoj sobi. „Hoćeš li nam reći napokon?“ upitao me Erik sa smiješkom na licu. On me uopće nije doživio onako ozbiljno kako je trebao. Shvatila sam da me nitko od njih nije doživio ozbiljno. Pretpostavljali su da sam pronašla nešto o njima što su ionako već znali, ali je mene zapanjilo pa su željeli biti dobri i dopustiti mi da im to iznesem kao neku veliku novost. Valjda su htjeli biti dobri prema meni jer ipak sam im noćas pomogla iako nisam učinila puno. Nema veze. Znala sam da ću ih uskoro zapanjiti. Otvorila sam naprtnjaču i iz nje izvukla papire. Nisam imala sve što je bilo u računalu, ali nije bilo važno. Imala sam dovoljno da shvate. Ako sam ja shvatila, oni će shvatiti još brže. Pružila sam im papire i čekala. Reakcije su uslijedile i bile su točno onakve kakvima sam se nadala. „Što to znači?“ upitala je Meri iako sam znala da zna. „Ono što nam je svima odavno trebalo biti jasno“, rekla je Megi. „Naravno, trebalo nam je biti jasno. Odakle jednom doktoru znanosti u ovako maloj zemlji kao što je Hrvatska novac i mogućnost za sve ono. Laboratorij, cjepiva, najnaprednija tehnologija... Trebali smo shvatiti da postoji netko iznad njega“, rekao je Erik. „Ne iznad njega. Oko njega. Posvuda. Organizacije poput ove po cijelom svijetu. Pogledaj. Amerika, Francuska, Novi Zeland, Afrika...posvuda. Ovaj projekt provodi se već godinama, stoljećima zapravo. Zadnjih godina znanost je uznapredovala pa su dobiveni neki bolji rezultati, ali ideja uopće nije Doktorova. On je samo jedan mali djelić velike slagalice. Vas osmero uopće niste toliko jedinstveni. Nema vas osmero. Ima vas stotine, tisuće zapravo, možda i milijun po cijelom svijetu. Neki uopće ne žive u laboratorijima. Žive među običnim ljudima i nitko ne zna. Motre ih, naravno, inače ne bismo imali ove podatke, ali oni postoje“, govorila sam opčinjeno. „To znači da možemo živjeti normalno i da nitko ne mora znati“, rekla je Nela. „To znači baš suprotno! Nismo slobodni. Razmislite malo. Ako je Doktor imao podatke o svim tim superljudima koji dijele naš genetski kod, onda sigurno i ostale organizacije diljem svijeta imaju sve podatke o nama!“ rekla je Lisa bijesno i morala sam priznati da na to uopće nisam pomislila. Bila sam previše impresionirana činjenicom da postoje ljudi poput njih po cijelom svijetu koji žive među nama običnim ljudima i da mi o tome nemamo pojma. Nečiji susjed, nečija djevojka, nečija učiteljica...svi su oni mogli u svom genetskom kodu nositi tajnu. No Lisa je bila u pravu. „Ako postoje tisuće drugih poput nas, zašto bi tražili baš nas osmero?“ upitala je Megi nastojeći smiriti Lisu. „Nikad ne znaš“, rekla je Lisa. „Vjerojatno nas neće tražiti. Možda će misliti da smo poginuli u eksploziji zajedno s Doktorom“, rekao je Erik. Bilo mi je drago što nisu svi dijelili Lisinu zabrinutost. „Sve je to lijepo, ali mogu li ja sada ići?“ upitao je Tin. Svi su se nasmijali i pustili ga da napokon ode i vidi Miu. Sada su mogli živjeti kao sasvim obični ljudi. Svi oni. „Što ćete sada kad ste slobodni?“ upitala sam preostalih sedmero. „Sara i ja imamo avionske karte za Australiju“, rekao je Petar. „Da, otići ćemo. Koliko god željeli biti zajedno, bolje je da se razdvojimo. Tako smo sigurniji. Petar i ja ćemo otići iz ove zemlje“, dodala je Sara. „Ja ostajem. Želim bolje upoznati Tinu! Vjerujem da ćemo biti super prijateljice!“ veselo je rekla Meri i bilo mi je drago zbog njenih riječi. Bila mi je jako draga. „Ja ću pokušati upisati neki fakultet iako će mi za to trebati puno krivotvorenih papira budući da nikada nisam išla u neku normalnu srednju školu“, rekla je Nela. „To se da srediti. Znaš Tina, možda je bolje da ni ne znamo gdje je tko. Trebali bismo si ostaviti brojeve mobitela za hitan slučaj, ali osim hitnih slučajeva mislim da je bolje da se što manje družimo. Čovjek nikad nije posve siguran i nikad ne zna tko promatra“, rekla je Megi. Bilo mi je to nekako malo tužno, ali shvatila sam da se oni toliko vesele slobodi i novom životu da im je razdvojenost bila tek mala cijena koju su morali platiti. Na kraju krajeva odlučili su ne razdvojiti se posve. Megi i Nela odlučile su ostati zajedno. Sara i Petar neće se razdvojiti više ikad, u to sam bila sigurna. Tin će se vjerojatno oženiti Miom. Meri se već izjasnila da ostaje u mojoj blizini, a znala sam da i Erik ostaje u mojoj blizini. Lisa je bila jako tiha i nije s nama podijelila svoje planove. Izmijenili smo brojeve mobitela. Najednom sam i ja bila uključena u njihovu grupu. Bio je to čudan osjećaj. Nisam baš pripadala njima, ali nekako ipak jesam. Nakon toga smo se oprostili i razišli. Nije to bio kraj. Bio je tek početak. *** Baka se vratila puno kasnije. Ispalo je da je neka njena prijateljica završila u bolnici pa je zato toliko dugo izbivala od kuće. Stanje joj se popravilo pa je baka ipak došla kući. Gotovo iste sekunde vratila se i Klara iz škole. Meri i ja sjedile smo u dnevnoj sobi kad su došle. Erik je bio na katu. Oboje su ih čuli da dolaze još prije nego su prišle vratima pa se on povukao. Nisam bila sigurna kako bi baka reagirala na Erika s obzirom na ono što sam joj namjeravala reći. „Bako, Klara, ovo je Meri! Ona će od danas živjeti s nama!“ rekla sam što sam ležernije mogla. Ni Meri, ni Erik nisu imali kamo. On je rekao da će se snaći, ali Meri sam odlučila smjestiti kod sebe. Naravno da bih vrlo rado i Eriku dopustila da ostane kod mene, ali nisam znala kako bi baka reagirala na tako nešto, a nisam bila niti sigurna da smo mi dvoje spremni na takav korak. Primijetila sam da me obje promatraju zbunjeno kao da sam prolupala. „Uredit ćemo joj jednu od gostinjskih soba. Neću popustiti. Meri je izgubila svoju obitelj i ja sam izgubila svoju! Mi smo sada obitelj. Ona nema nikoga“, rekla sam. „Pa…dobro došla u obitelj, Meri!“ rekla je baka. „Hvala ti, bako!“ rekla sam veselo. „To me zapravo dovodi do jedne druge stvari o kojoj sam željela razgovarati s tobom, Tina. Ja bih se vratila kući. Fali mi moj stan, moje susjede, moje prijateljice. Vi ste velike. Ti si punoljetna. Sigurna sam da ćete se snaći, a moj stan nije daleko i uvijek ću biti tu ako me zatrebate“, govorila je baka. Prvo sam se zabrinula jer nisam se uopće osjećala dovoljno starom da se brinem o svemu, ali nekako sam ju shvaćala. Ona je morala nastaviti svoj život. Ne bi bilo fer prisiliti ju da sve promijeni samo zbog nas. Prošlo je dosta vremena. Mi smo bile dobro, a i znala sam da će ona doći ako ju trebamo i usred noći. „To je valjda u redu“, rekla sam. „Još uvijek ću vas svakog dana posjećivati i donositi vam ručak. Znam da si inače nećete ništa same skuhati“, rekla je baka veselo. Nasmijale smo se i Klara, i ja. „Falit ćeš nam, bakice“, dodala je Klara. „Ma dosadit ću vam koliko ću vas posjećivati. Idem sad u kuhinju pripremiti nam svima nešto za jelo“, rekla je baka i izgubila se u kuhinji. Ostavila sam Klaru i Meri da se bolje upoznaju. Primijetila sam da su se odmah svidjele jedna drugoj. Onako vesele kakve su obje bile, nije ni bilo čudno. Ja sam otišla u svoju sobu gdje se Erik družio s mojim zamorcem. „Hoćeš li se i ti onda doseliti ovdje budući da baka odlazi?“ pitala sam ga. Znala sam da je čuo cijeli razgovor budući da je imao supersluh. „Želiš li to?“ upitao me. „Ne znam. Nisam sigurna jesmo li spremni na tako veliki korak. Ne želim se žuriti“, rekla sam iskreno. „I ja tako mislim. Ne trebamo se žuriti. Imamo cijeli život pred sobom“, rekao je. Stali smo do prozora i gledali van na moje susjedstvo oslonjeni na prozorsku dasku. Više se nismo morali skrivati. „Što ćemo sad raditi? Bit će to tako dosadan život“, rekao je šaljivo. „Ne znam, ali definitivno ne želim čuti za genetski kod niti ičiju DNA bar neko vrijeme. Ne želim ni laboratorije. Niti želim vidjeti vlastitu krv. Dosta mi je i igala“, nastavila sam ja smijući se. „Pretpostavljam da onda nećemo nikada otkriti zašto nisi ostala trudna“, rekao je nešto ozbiljnije. „Ni ne zanima me. Bog ima svoje razloge za sve. Sigurna sam da postoji neki razlog i za to.“ „Misliš da postoji Bog?“ „Naravno. Kako bi inače ljudi postojali?“ „Znanost.“ „Znanost? Pih! Znanost te promijenila, ali Bog te stvorio. Sigurna sam“, rekla sam uvjereno. „Uvijek misliš da sve znaš najbolje!“ „Pa kad znam!“ uskliknula sam veselo. „Misliš da će nas tražiti?“ pitao je i znala sam da misli na ostale organizacije širom svijeta. „E to ipak ne znam“, slegnula sam ramenima. „Dan je lijep. Hoćemo prošetati?“ upitao je promijenivši temu. „Mogli bismo valjda, ali nekako sam lijena.“ „A što bi ti sada?“ „Ne znam. Normalan život?“ odgovorila sam protupitanjem. „Bilo bi ti dosadno“, rekao je odmah. „Možda, ali brzo bih se navikla. Sutra ćemo Klara i ja otići na groblje posjetiti mamu i tatu“, govorila sam nepovezano onako kako su mi misli dolazile u glavu. „To je u redu. Trebate to napraviti. I dakle ti bi normalan život, ha? Kao prije mene?“ upitao je i to me podsjetilo na jedan drugi razgovor što je natjeralo osmijeh na moje lice. „No, Angel, it’s not you. You’re the one freaky thing in my freaky world that still makes sense to me*”, ponovila sam Buffyine riječi iz svoje omiljene serije i potom dopustila našim usnama da se spoje u jedan dugi i nježni poljubac. Na kraju krajeva tomu su usne i služile, zar ne? KRAJ 7.2.2010. 16:33h 73 273 words * Buffy, ubojica vampira, sezona 2, epizoda 9 : What's My Line Part1 Hvala svima koji su čitali! |
- 28.06.2010. - ponedjeljak - 12:21 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |