Ina's World of Stories
Uvod : Erik i Martina
|
Prostor oko mene činio mi se posve nepoznat. Kroz visoke prozore probijala se svjetlost, ali bila je vrlo slaba budući da su stakla bila prljava. Zrak je mirisao na vlagu i plijesan. Stajali smo jedno nasuprot drugom u tišini. Bilo je hladno, ali zbog njegove prisutnosti bilo mi je vruće. Okrenula sam mu leđa i namjeravala izaći iz prostorije no zgrabio me za rame i okrenuo prema sebi. Stajali smo tako neko vrijeme. Držao me svojim snažnim rukama i nisam imala kamo. Željela sam skrenuti pogled, ali njegove tamne oči nisu mi to dopuštale. Bila sam kao hipnotizirana. Pokušala sam iz njegova pogleda odgonetnuti što će učiniti sljedeće. Bilo je bezuspješno. Za razliku od mene, on je uvijek znao sakriti svoje prave osjećaje. Znala sam da sam u tom trenu bila ranjiva poput djeteta. Mogao je učiniti sa mnom što god je htio, a ja nisam imala snage braniti se. Ponekad sam mislila da me poznaje bolje od mene same. Kako su sekunde prolazile postajala sam sve više nervozna. Srce mi je luđački tuklo. Disanje mi se ubrzavalo. Znala sam da postoji opasnost da će me jednostavno ubiti. Bio je nepredvidiv. U njegovoj igri nije bilo pravila. Znala sam da bih trebala vikati i dozivati pomoć, učiniti bilo što da se spasim. No samo sam stajala i gledala u njegove oči. Ne mogu reći da me nije bilo strah. Doza straha uvijek je bila prisutna kad je on bio sa mnom. Ipak, nije bilo nagona za preživljavanje. Nije bilo potrebe da udaram, vrištim ili bježim. Nije me bilo strah da će mi nauditi. Znala sam koliko je opasan, ali znala sam i koliko sam zaljubljena u njega. On se prvi pokrenuo. Da nije, možda bismo tako stajali cijelu vječnost. Privukao me k sebi još uvijek me držeći svojim čeličnim stiskom. Zatim me poljubio. Pokušala sam mu se oteti, osloboditi se njegova stiska i njegova poljupca, ali bio je presnažan za mene. Znala sam kamo će me ovo odvesti ako ne pobjegnem što prije. Moji pokušaji bili su uzaludni. Ljubio me strasno i nasilno. Imala sam osjećaj da me tim poljupcem kažnjava. Još uvijek sam mu se pokušavala oduprijeti, a onda sam na jednom osjetila kako me vlastito tijelo izdaje. Moje usne prestale su se opirati, a moje ruke nježno su se ovile oko njegova vrata. Sada me ljubio nježnije i više me nije držao onako snažno nego me povukao u nježan zagrljaj. Odvojio je svoje usne od mojih i prislonio svoje čelo na moje. „Rekao sam ti...zauvijek...“ tiho je prošaptao. Probudila sam se. Srce mi je užurbano tuklo. U tišini sobe otkucaji moga srca doimali su se tako glasni. Trebalo mi je par sekundi da se smirim i dođem do daha. Još uvijek sam bila u svojoj sobi i svom krevetu. Bila je noć. Dohvatila sam mobitel koji je stajao kraj kreveta i shvatila da ipak nije sredina noći. Bilo je gotovo 6 sati, a uskoro sam ionako morala ustati. Odložila sam mobitel i odlučila ležati u krevetu dok se ne oglasi moj alarm. Znala sam da više neću spavati. San me jednostavno previše uznemirio. „On ne postoji“, prošaptala sam sama sebi gledajući u mrak. Bilo je to moje nastojanje da se uvjerim da je to bio samo san. Nije bilo stvarno. On nije stvaran. Osim u mojim snovima, naravno. Pokušala sam se sjetiti zadnjeg puta kad sam ga sanjala i nisam mogla. Moralo je proći već više od godinu dana od kako ga nisam vidjela. Nisam imala nikakvu ideju zašto bih ga baš sada opet sanjala. Nije imalo nikakvog smisla. Mislila sam da sam ga se riješila. Pokušala sam zatvoriti oči i opustiti se. Možda je to bio samo jedan slučajan beznačajan san. Nije ništa značilo. Koliko god se trudila, nije bilo uspješno. „Vratio se. Vratio se!“ odzvanjalo mi je u glavi: „Erik se vratio!“ Bio je to pomiješani osjećaj. Erik je bio nešto o čemu ni s kim nisam mogla razgovarati jer bi mi svatko zdrave pameti rekao da sam luda. Bila sam bespomoćna u njegovoj blizini i protiv svoje volje zaljubljena u njega. Kao da nije bilo dovoljno što sam bila zaljubljena u dečka kojeg sam viđala samo u snovima, uz to sam ga se i bojala. Zapravo se nisam toliko bojala njega koliko činjenice da svaki puta kada on posjeti moje snove, stvari krenu lošim putem. Znam da to nema puno smisla. Ni sama nisam nikada znala kako je moguće da dečko kojeg na javi nikada ne vidim, uzrokuje toliko problema. Jednostavno je bilo tako. Erik je bio poseban. U njemu je bilo nečeg zlog i mračnog, a opet neodoljivo me privlačio. Na tren sam ponovno usnula i probudio me nečiji dodir. Otvorila sam oči u strahu, ali u sobi naravno nije bilo nikoga. Mogla sam se zakleti da je upravo bio tu i dodirnuo moj obraz. Ili sam samo htjela da se to dogodi?! U svakom slučaju, soba je bila prazna, vrata zaključana i prozori zatvoreni. Fizički je bilo neizvedivo. Nitko nije mogao ući u sobu i potom neopažen izaći. Dok sam namještala krevet, pitala sam se isto što i tisuću puta pretprošle godine. Tko je Erik i što hoće od mene? |
- 11.07.2009. - subota - 00:45 - Komentari (5) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |