Ina's World of Stories
6. Istina
|
Trebalo im je toliko duga da me napokon puste otići. Bojali su se da nisam dobro, ne fizički nego psihički i da ću si nešto napraviti. Nastojala sam ih uvjeriti da neću, da sam dobro. Nisam bila dobro i bila sam sigurna da ću se kasnije raspasti i plakati danima i noćima, ali sada me misao da je Klara možda živa i da me treba činila snažnom. Sve ostale misli potisnula sam i držala se samo te jedne. Baka je bila u pravu. Policija je još uvijek bila u kući. Bilo ih je posvuda. Željeli su razgovarati sa mnom. Pristala sam. Ne zbog njih nego zato što me zanimalo što se doista ovdje dogodilo i zašto. Bilo što od toga moglo me je navesti na ideju gdje bi Klara mogla biti. „Kad si posljednji put vidjela svoje roditelje i sestru?“ upitao me policajac, a ja sam pomislila kako je to pitanje zapravo nespretno postavljeno. Policajac je bio mlad i nisam mu to zamjerila. Posljednji put kad sam vidjela svoje roditelje bili su mrtvi, danas poslije podne. „Jutros. Prije nego što sam otišla na faks“, rekla sam. „Je li bilo problema u obitelji u zadnje vrijeme? Je li netko prijetio tvojim roditeljima ili sestri? Ili tebi?“ nastavio je s pitanjima. Tko bi prijetio meni? Sjetila sam se maminih uplakanih očiju i tatina ozbiljna tona. „Ne koliko ja znam. Niti je bilo problem, niti nam je itko prijetio.“ Stariji policajac pozvao je svog mlađeg kolegu na stranu. Izmijenili su nekoliko riječi koje ja nisam mogla čuti, a zatim se stariji vratio do mene. Pretpostavila sam da je to neki policijski inspektor ili nešto tako slično. Moje poznavanje policije nije bilo tako dobro. Znala sam jedino ono što sam vidjela u televizijskim serijama. „Jesi li ikada vidjela ikoga od ovih ljudi?“ upitao me i dao mi četiri fotografije nekih mračnih tipova. Fotografije su očito bile snimljene bez njihova znanja. „Ne“ rekla sam nakon što sam ih dobro pogledala. „Nikada nisu dolazili u kuću ili razgovarali s tvojim ocem?“ bio je uporan. „Ne koliko ja znam. Nikada nisu bili u kući dok sam ja bila, a nikada niti jednog od njih nisam vidjela da razgovara s mojim ocem. Čemu sve ovo? Tko su oni? Što se događa?“ upitala sam već pomalo uplašena. „Čini se da je tvoj otac bio upleten u loše stvari. Jako loše stvari“ ozbiljno je govorio. „Kao što? Moj tata sigurno ne bi nikome naudio.“ „Kao droga i trgovina ljudima. Ove tipove pratimo već neko vrijeme, ali nikako im ne možemo ništa prišiti. Sumnjiče ih za stvari koje sam naveo, ali nikada nema dokaza izravno protiv njih. Obično nastradaju njihovi podređeni, znaš, sitna riba“, rekao je i činilo mi se kao da mi priča priču. Sve to nije imalo veze s mojim stvarnim životom. „Što želite reći? Da je moj tata radio s njima?“ „Zapravo, znamo da je tvoj tata poslovao s njim. Dečki su mi upravo javili da ga već netko vrijeme motrimo. Čini se da je imao neki kratki poslić s njima, a onda se odlučio povući. Samo to tako ne ide u njihovom svijetu. Možda je to razlog zašto se sve ovo dogodilo.“ „Gluposti! A gdje je moja sestra?“ upitala sam. Nisam njegovu priču shvatila ozbiljno ni na trenutak. „Kao što rekoh, trgovci ljudima...“ bilo je sve što je rekao. „Gluposti!“ ponovila sam. „Gledaj, ne bih ti ništa od ovoga trebao govoriti. Nemamo dokaza ni za kakve optužbe, ali ako su je oni oteli, u problemima smo. Dat ćemo sve od sebe i istraga će se nastaviti“, obećao mi je. Osjećala sam da ima još nešto za reći. „Ali?“ rekla sam. „Ali nije prvi puta da se nešto ovako dogodilo. Ti momci se uvijek izvuku.“ Njegove riječi me nisu utješile. Još uvijek sam se trudila uvjeriti samu sebe da su sve to gluposti, ali iako nije imalo smisla, polako sam mu počela vjerovati. „Morate ju vratiti!“ zvučala sam poput djeteta. „Dat ćemo sve od sebe“, rekao je još jednom. Meni to nije bilo dovoljno. Morala sam nešto učiniti sama kad već policija nije imala namjeru išta učiniti. Nestrpljivo sam čekala da dovrše svoj posao i napokon odu. Čim su se vrata za njima zatvorila, odjurila sam u sobu i spojila se na Internet. Nije bilo puno, ali bilo je jedino što sam trenutno mogla poduzeti. Istražiti, smisliti plan, a onda djelovati. To je bila odluka. Nisam imala pojma kako ću točno djelovati, ali išla sam korak po korak. Kad dođe vrijeme već ću nešto smisliti. Bližila se ponoć, a ja sam još uvijek sjedila za svojim računalom i pretraživala Internet. Baka je ušla u moju sobu. Ona je željela da spavamo u njenom stanu, a ne ovdje, ali ja sam trebala svoje stvari i pristup Internetu pa sam odbila njenu ponudu. Na posljetku je odlučila ostati ovdje sa mnom. U sebi sam mislila da se još uvijek boji da ću si i ja nešto učiniti. Smatrala je da sam u šoku zbog svega i da još ne mogu povjerovati da se sve to dogodilo. Na neki je način to možda i bilo točno no sada mi to nije bilo važno. Samo sam trebala pronaći Klaru i vratiti je kući živu i zdravu. „Zar nećeš u krevet?“ upitala me baka. Pogledala sam je na sekundu prije nego mi se pogled opet zalijepio za ekran. „Ne još. Ne mogu spavati“, rekla sam i bila je to istina. „Znam. Moramo se moliti. Za tvoju mamu i tatu i za to da nam se Klara vrati“, rekla je baka. Ponekad sam se divila njenoj vjeri. Ja nisam mogla sve podnijeti tako mirno i samo moliti. Morala sam nešto poduzeti, ali nisam znala što. „Odi spavati. Bit ću dobro. Uskoro ću i ja leći“, rekla sam joj. Dvoumila se još neko vrijeme, a potom je otišla u Klarinu sobu. Odlučila je da će tamo spavati i moliti u miru. Tipkala sam po tipkovnici, klikala mišem, čitala razne članke, blogove i web stranice. Ne znam kako, ali nekako sam od umora izazvanog svime što se dogodilo ipak usnula za radnim stolom pred kompjuterom. „Hej“, rekao mi je Erik. „Hej“, odgovorila sam mu. Sjedila sam u parku na klupi, a on mi se pridružio. „Ljutiš li se na mene?“ upitao je nježno. „Znaš li gdje je Klara?“ zanemarila sam njegovo pitanje. „Ne, ali potrudit ću se saznati“, rekao je i to me nekako smirilo. Probudila sam se. Glava mi se nalazila na rukama na radnom stolu, kompjuter je bio upaljen. Pogledala sam na sat. Bilo je 3 i 43 ujutro. Odlučila sam se prebaciti u krevet. Trebala sam se naspavati da sutra imam snage tražiti Klaru. Još uvijek nisam znala kako ću to učiniti, ali nisam imala namjeru čekati da policija učini nešto. Ugasila sam kompjuter. Razmišljala sam o onome što sam danas čula. Kako je nešto takvo moglo biti istina? Moj tata nije mogao imati veze sa svim tim okrutnim stvarima. Trgovina ljudima? Droga?! Ne, to nije bio moj tata! Ali zašto su ga onda ubili? Zatvorila sam oči na tren da otjeram suze. Nisam se mogla raspasti sada. Prvo sam morala pronaći moju sestricu. Kompjuter se ugasio i nastao je mrak budući da je svjetlo u sobi bilo ugašeno. Ustala sam i protegnula se. Noge i leđa su me boljeli od spavanja u tom čudnom položaju. Osjetila sam neki lagani povjetarac iza mojih leđa, iz smjera prozora. Zar sam ga ostavila otvorenog? Okrenula sam se u mraku. Dobro sam poznavala svoju sobu, pa nisam trebala svjetlo. Okrenula sam se i tako stala. Nisam bila sama. Netko je stajao kraj otvorenog prozora u mojoj sobi. Kako glupo od mene što sam ostavila prozor otvoren! Puls mi je počeo ubrzavati. Jesu li to bili ubojice? Shvatila sam da je prilika samo jedna. Ubojica? Ili ne? Je li taj čovjek znao gdje je Klara? Je li on ubio moje roditelje? Hoće li ubiti i mene? Tisuću pitanja prolazilo mi je kroz glavu. Poželjela sam pobjeći i sakriti se, ali nisam se mogla pomaknuti. Grlo mi se osušilo i nisam mogla vrištati. Što sada? Pitala sam se što su moji roditelji mislili prije nego što su umrli. Polako mi je prišao. Bilo je mračno i nisam mu mogla razaznati lice. Izgledao je toliko veći i jači od mene. Pretpostavila sam da je muškarac. Žena nije mogla imati takvu građu tijela. Ili je? Iznenada sam osjetila nalet hrabrosti. Okrenula sam mu leđa i upalila svjetlo. Opet sam se okrenula prema njemu. Željela sam mu vidjeti lice. Stala sam u šoku. To nije bilo lice ubojice. Pomislila sam da opet sanjam. Stajao je preda mnom i izgledao je tako stvarno, a opet nekako drugačije. „Ne sanjaš“, rekao je kao da mi čita misli. Njegov glas je bio glazba za moje uši. Poželjela sam ga zagrliti, ali nisam se ni pomakla. „To je nemoguće“, napokon sam promucala. On nije postojao u stvarnosti, samo u mojim snovima. „Istina je. Stvaran sam, Tina. Baš kao i ti. Pomislio sam da je napokon vrijeme da me upoznaš. Ova stvar sa snovima...traje predugo, a i sve je izmaklo kontroli. Doista mi je žao što nisam mogao spasiti i tvoje roditelje. Prekasno sam shvatio što se događa. Tebe sam morao spasiti“, govorio je ali ja sam ga jedva čula. Još nisam mogla povjerovati da se to zaista događa. Erik je bio netko koga sam viđala isključivo u snovima, a sada ovo. Nije imalo smisla i nije bilo moguće. Obično nekoga prvo upoznaš, a potom sanjaš, ne obrnuto. Prišao mi je i povukao me u svoj zagrljaj. Bilo je stvarno. |
- 28.08.2009. - petak - 17:45 - Komentari (20) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |