Ina's World of Stories

1. Početak tjedna

Trčala sam pothodnikom što sam brže mogla. Morala sam uhvatiti tramvaj koji je upravo dolazio na stanicu. Propustiti tu četrnaesticu, značilo je čekati drugu još desetak minuta, propustiti autobus i zakasniti na predavanje. Bio je ponedjeljak i danas nisam mogla kasniti.
U zadnji čas sam uskočila u tramvaj. Iza mene vrata su se zatvorila i vozač je krenuo. Pokušavala sam doći do daha. Disanje mi se polako počelo vračati u normalu. Gužva u tramvaju je bila nesnosna. U sedam sati ujutro uvijek je bilo tako.
Gledala sam uokolo i promatrala ljude. To mi je oduvijek bila omiljena zanimacija. Pokušavala sam pogoditi tko kamo žuri. Većina je dakako, kao i ja, žurila na fakultet ili pak na posao.
Do mene je stajala starija gospođa. Primijetila sam da upućuje mrke poglede djevojci, koja je lako mogla biti moje dobi, a sjedila je i gledala kroz prozor ignorirajući gospođu. Ja bih se već tri puta ustala i pitala ju da li želi sjesti. No to sam bila ja. Jednostavno nisam mogla sjediti u tramvaju ako bi u njemu bila neka starija osoba. Gospođa je promrmljala nešto o tome kako je današnja mladež loše odgojena. Nisam ju dobro čula jer je moja pažnja već bila preusmjerena na nekog drugog.
Meni zdesna stajala je mlada plavuša. Bila je visoka otprilike kao i ja. Jednom rukom se pridržavala da ne izgubi ravnotežu, a drugom tipkala po mobitelu. Nisam mogla odoljeti i preko ramena sam zavirila u ekran mobitela. Pisala je SMS poruku nekoj Steli. Pretpostavila sam da joj je to prijateljica.
Nakon dvije stanice gužva se još povećala. Više nisam mogla promatrati ljude. Bila sam naslonjena na prozor i nadala se da se na idućoj stanici nitko neće pokušati ugurati u tramvaj.
Ljudi su bili tako čudni. Vidjeli su kolika je gužva, ali ipak su vjerovali da se mi unutra možemo još stisnuti i da će ih stati još desetak.
Postajalo je zagušljivo i vruće. Nastojala sam disati duboko i ignorirati mučninu koja mi se javljala u želucu.
Dok sam kroz prozor gledala zgrade i kuće koje smo prolazili, misli su mi se vratile na Erika. Trudila sam se misliti na bilo što drugo osim njega, ali bilo je tako teško.
Izašla sam na Trgu bana Jelačića i pogledavši na veliki sat koji je stajao tamo shvatila da ću možda ipak zakasniti. Pojurila sam prema Kaptolu, trudeći se hodati što je brže moguće, a da ipak ne trčim. Moja plavo-smeđa kosa vijorila se iza mene poput zastave. Kroz misli mi je proletjelo da ću opet cijeli dan biti čupava.
Prošla sam Katedralu i sada već trčeći krenula prema autobusu broj 201. Vozač mi je zatvorio vrata pred nosom. U meni se počeo skupljati bijes, ali tada je vozač ipak otvorio vrata i pustio me unutra. Krenuli smo.
Gužva u prometu i stalna strka bili su nešto na što se nikako nisam mogla naviknuti. Naime od svoga rođenja pa do prije dvije godine živjela sam u Bjelovaru. Onda je tata dobio novi posao i svi smo se preselili u Zagreb koji je bio puno puta veći od mog rodnog grada. Druga stvar je bila jezik. Kajkavski dijalekt mi nikako nije ležao.
Izašla sam na trećoj stanici i zajedno s velikom grupom ljudi krenula prema zgradama fakulteta. Bile su tri: kemija, fizika i matematika. Znanost me oduvijek privlačila. To nije spriječilo moje profesore da mi prvu godinu ovdje učine paklenom. Mislila sam da se nikada više neću vratiti, ali ipak jesam i sada sam muku mučila s godinom broj dva.
Zaobilazila sam ljude brzim koracima da stignem što prije. Nikada mi nije bilo jasno zašto su se ljudi tako vukli nakon što bi izašli iz busa u ovo vrijeme. Bilo je gotovo 8 i 15 što je značilo da će zakasniti jednako kao i ja ako ne protegnu korak, ali nikoga očito nije bilo briga.
Ušla sam u zgradu i bacila pogled na sat u hodniku. Pokazivao je tri sata i deset minuta. Stajao je već neko vrijeme. Trebalo je promijeniti bateriju, ali nitko nije imao vremena za to.
U trenutku kad sam se popela na kat i otvorila vrata učionice, profesor Brčić upravo je prozvao moje ime.
„Martina Lovran?“
Zavalila sam se u najbližu stolicu u zadnjem redu i podigla ruku u zrak.
„Ovdje sam!“ rekla sam i profesor je zapisao još jedan mali plus kraj mog imena. Potom je nastavio dalje prozivati.
Stavila sam torbu kraj sebe na stolicu i skinula laganu jaknu koju sam imala na sebi. Travanj je bio doista čudan mjesec. Jedan dan bilo je vruće kao u ljetu, a drugi je zapuhao vjetrić i pala kiša. Ipak travanj je značio da se bliže ljetni dani, a ja sam obožavala ljeto. Ljeto je značilo i da se bliži moj rođendan, a ovog srpnja slavila sam već dvadeset i prvi.
Ne da me je to posebno veselilo, jer nitko ne želi stariti, zar ne? Dvadeset i jedna godina značila je da sam punoljetna u cijelom svijetu, pa čak i u zemljama poput SAD-a gdje se postaje punoljetan tek s 21, dok se s druge strane vozačka dozvola dobiva već sa 16.
Pogledom sam počela tražiti svoje prijateljice po učionici. Ugledala sam ih u drugom redu. Mahale su mi i rukama me pozivale da dođem sjesti dolje k njima jer su mi očito sačuvale mjesto kraj sebe. Razmislila sam o tome na trenutak i odlučila da ću se preseliti pod pauzom.
Profesor Brčić prestao je s prozivanjem i okrenuo se prema ploči da započne s predavanjem. Pisao je naslov novog gradiva. Nisam znala kako bi reagirao da se sada ustanem i počnem šetati po njegovoj učionici. Nisam niti željela saznati na svojoj koži.
„Pod pauzom“, usnama sam oblikovala riječi nadajući se da će moje prijateljice shvatiti i da me profesor neće opomenuti.
Zatim sam izvadila bilježnicu i prepisala naslov s ploče. Izvadila sam ružičasti flomaster i podcrtala naslov. Nastojala sam slušati što profesor govori i pisati što i on, ali nekako se nisam mogla koncentrirati na to i na kraju sam počela samo prepisivati s ploče s vremena na vrijeme.
Misli su mi se opet vratile na san od prošle noći. Imala sam toliko pitanja, a nisam ih imala kome postaviti. Pomislila sam da možda pridajem previše pažnje jednom snu. Ipak, nekako sam znala da ne pretjerujem. Erik je izgledao tako stvarno. Način na koji smo znali razgovarati, njegovi dodiri i poljupci, sve se to činilo stvarno. Nisam ga sanjala već godinu dana, a sada se odjednom opet pojavio. Prije toga sam ga pak sanjala gotovo svaki puta kad sam sklopila oči pa makar i na deset minuta. Bilo je moguće da jednostavno ludim, ali nisam željela vjerovati u to. Koje je bilo drugo moguće objašnjenje? Sanjala sam dečka kojeg nikad nisam vidjela. Bila sam zaljubljena u njega u snovima. Možda čak i na javi. Nisam znala. Ponekad sam imala problema s razlikovanjem sna i jave.

P.S. Nije kraj poglavlja ali moja poglavlja su preduga za jedan post pa će biti u dijelovima :)

- 17.07.2009. - petak - 17:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Komentari On/Off

Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.

Ovaj blog ste otvorili ovoliko puta:

Pergolas

Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu).
Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu.
00. Erik i Martina X
01. Početak tjedna X X X
02. Dome, slatki dome X X
03. Ut. je dan za Buffy X X
04. Upozorenje X X
05. San X X
06. Istina X
07. Erik...izvan snova X X
08. Telefonski pozivi X X
09. Pitanja i odgovori X X
10.Prije nego zora svaneX X
11.Priprema pozor sad X X
12. Uljezi X X
13. Raj na Zemlji X X
14. Nebo se ruši X X X
15. Na ledu X X X
16. Posljednji ispraćaj X X
17. Pidžama-Party X
18. Prijateljice X X
19. Doktor Kolar X X
20. Obična X
21. Nulti pacijent X
22. Posljedice X X
23. Među nama X