Ina's World of Stories

22. Posljedice

Prošlo poglavlje sam objavila u petak i nije slično meni da već danas bude novo, ali odlučila sam da će zadnje poglavlje doći na moj rođendan (i 3 godine veze Barbare i njenog dečka) tj. 28.6., tako da ćete dobiti dio 22. poglavlja danas, drugi dio idući ponedjeljak i 23. poglavlje (ujedno i zadnje) 28. lipnja. Bez obzira što ova priča nije možda nešto najbolje što sam ikada napisala i možda nema neku veliku književnu vrijednost, meni je jako draga jer je nastala nakon velike blokade i puno mjeseci (možda i godina) nepisanja ili pak pokušavanja i odustajanja. Nekako mi je prirasla srcu. Nadam se da vas nisam previše gnjavila njome. I nadam se da ćete uživati i u onoj koju vam spremam nakon ove. sretan


prvi dio 22. poglavlja
Laboratorij o kojem je Doktor govorio u svom razgovoru s doktoricom Mandolović bio je puno manji od onog staklenog u kojem sam već bila. Ulazilo se unutra kroz nekoliko vrata. Bilo je potrebno utipkati tajnu kombinaciju brojeva kod svakih vrata.
Doktor i ja stigli smo posljednji što je samo govorilo koliko su ozbiljno ostali shvatili kad je rekao da će ih otpustiti ako se ne pojave u laboratoriju za pet minuta. Primijetila sam da me svi gledaju kao neko svjetsko čudo. Dlanovi su mi se znojili i srce mi je jako tuklo. Koliko god nastojala ostati smirena, bilo je teško.
Prišle su mi dvije žene koje do tad još nisam vidjela. Posjele su me na bolnički ležaj i počele me pregledavati. Osjećala sam se kao da sam na nekom užurbanom sistematskom pregledu. Pitala sam se zašto rade takvom brzinom. Netko mi je mjerio tlak, netko malenom baterijom provjeravao reakciju zjenica, mjerili su mi otkucaje srca, slušali rad srca i disanje.
„Koliko je minuta prošlo od kako si unijela dozu cjepiva u svoj organizam?“ upitala me doktorica Bronić, ona ista koja mi je ranije vadila krv.
„Ne znam točno. Pretpostavljam kojih 15 minuta“,odgovorila sam plaho.
„Za sada se čini u redu. Kod životinja bi već došlo do reakcije organizma i cjepiva. Zamorci bi nakon ovoliko vremena već umrli, a čak i psi su imali ubrzan puls i otežano disanje nakon 15 minuta. Ona se doima u redu“, rekla je zatim, ali nije govorila meni nego Doktoru.
„To je čudo. Cjepivo nikako nije bilo spremno za testiranje na ljudima. Nešto što je tako djelovalo na životinje, nije moglo dobro djelovati ni na ljude. A njoj nije ništa kažete. Je li moguće da je razlog isti onome zbog kojega se nije dogodilo začeće?“ upitao je Doktor.
„To je moguće, ali malo vjerojatno“, progovorio je neki drugi doktor kojeg do tada još nisam čula da govori.
„Mora postojati neki razlog. Zadržite je na promatranju. Izvadite joj krv i provedite potrebna testiranja. Neka se odmara. Moguće da će se simptomi pojaviti kasnije. Kako god bilo, želim da diše što duže. Ovakva prilika neće nam se opet pružiti brzo. Je li tjelesna temperatura u granicama normale?“ govorio je Doktor.
Imala sam dojam da njemu uopće nisam ljudsko biće. Bila sam samo nulti pacijent, prva ljudska osoba koja je primila njegovo cjepivo.
„Temperatura je normalna. Izvadit ćemo joj krv i paziti na nju“, rekao je netko.
„Obavještavajte me o svim promjenama. Moram prileći. Svo to uzbuđenje loše djeluje na mene“, rekao je i otišao iz laboratorija.
Ja sam ostala još neko vrijeme. Izvadili su mi nešto krvi. Opet. Nisam se mogla sjetiti kad sam zadnji put vidjela toliko svoje krvi u epruvetama. Nakon toga još su mi jednom mjerili tlak i provjerili reflekse. Tada sam napokon mogla otići iz laboratorija. Nisu mi se sviđali laboratoriji. Ne znam kako je Erik mogao ovako provesti cijeli život.
Njih petero me otpratilo do moje sobe. Primijetila sam odmah da je netko popravio rešetku na ventilacijskom sustavu. Sigurno su je ovog puta bolje i učvrstili. Natjerali su me da legnem u krevet i odmaram. Očekivala sam da će otići iz sobe, ali takvo što im očito nije padalo napamet. Ostali su uz mene. Nisam se mogla oteti dojmu da samo čekaju trenutak kad će se moj organizam napokon pobuniti protiv unesenog cjepiva. Bili su uvjereni da ne mogu preživjeti. Vidjela sam im to na licima. Čekali su da umrem. Zatim će zapisati svoja opažanja i potom ih zajedno s mojim fotografijama pridodati ostalim sličnim dokumentima. Samo što su u ostalim slučajevima u pitanju bili zamorci, kunići, psi i tko zna koje druge jadne životinje. Ja sam bila ljudsko biće. Pitala sam se da li njima to uopće predstavlja razliku.
„Gdje je?! Tina!“ čula sam viku na hodniku. Netko je nešto srušio i buka je djelomično zaglušila glas koji me dozivao, ali bila sam sigurna da sam ga čula.
„Erik!“ uskliknula sam i skočila s kreveta. Odmah su me pokušali spriječiti, ali jednom kad sam ga čula ništa me nije moglo spriječiti. Otrgnula sam se iz njihova stiska i pojurila na hodnik.
Bacila sam mu se u zagrljaj i čvrsto ovila svoje ruke oko njegova vrata.
„Erik. Erik. Erik“, nisam mogla prestati tiho ponavljati njegovo ime.
„Jesi li dobro? Što se dogodilo? Što su ti napravili? Tako mi je žao, Tina! Oprosti mi. Nisam te smio ostaviti ovdje samu. Vratili smo se maloprije. Krenuo sam te vidjeti i naišao sam na Doktora. Rekao mi je što si napravila. Reci mi da to nije istina. Reci mi!“ govorio je Erik.
Odvojio je moje ruke od svog vrata i odmaknuo me malo od sebe, te se zagledao u moje oči. Gledao me preklinjućim pogledom. Oči su mu bile pune straha i strepnje. Nikada ga prije nisam vidjela tako uplašenog. Bila sam u nekoj vrsti šoka i nisam mogla reći ni riječi. Samo sam ga gledala. Iz nekog razloga nisam se mogla niti pomaknuti.
„Tina, vidio sam što to cjepivo čini životinjama različite veličine i kilaže. Razlika je bila samo u tome što se reakcija kod većih životinja javila kasnije nego kod manjih. Sve su umrle. U bolovima.“
„Dobro sam“, napokon sam uspjela reći.
„Možda sada, ali... Moramo to nekako spriječiti. Mora postojati neki način. Mora! Zašto sam te uopće doveo ovamo? Kako sam samo bio glup! Oprosti mi, Tina“, govorio je velikom brzinom. Jedva sam ga razumjela.
„Smiri se! Dobro sam. Vidiš tu sam. I ti si tu. Sad će opet sve biti u redu“, tješila sam ga.
„Imaš li povišenu temperaturu? Vrti li ti se?“ Erik je djelovao kao me uopće ne čuje.
„Ne. Nemam ništa. Osjećam se sasvim dobro“, uvjeravala sam ga.
„Zašto si uopće učinila nešto tako glupo? Zašto bi željela biti kao mi? Ili si to učinila da se zaštitiš od Doktora?“ ispitivao me Erik.
„Tamo je!“ netko je povikao meni iza leđa. Okrenula sam se i ugledala Doktora i onih petero članova njegove ekipe što su me čuvali u sobi. Krenuli su prema nama i nisu izgledali sretno.
„Erik, slušaj me! Dobro sam. Nije mi ništa. Nisam to učinila. Ubrizgala sam cjepivo u biljku na radnom stolu u prostoriji s hladnjacima i cjepivom. Nisam glupa. Ne bih nikada u svoj organizam unijela ovdje proizveden otrov. Možda sam u krivu, ali rekla bih da sada i oni to znaju!“ rekla sam i uprla prstom niz hodnik prema ekipi „ludih znanstvenika“ koja se kretala u našem pravcu.
Imala sam namjeru pobjeći, ali Erik je očito imao druge planove. Čvrsto me primio za ruku i poveo prema njima.
„Nije to napravila“, rekao je Doktoru.
„Znamo. Testovi koje su proveli na uzorku krvi koji su joj izvadili pokazuju da u organizmu nema našeg cjepiva ni u tragovima“, rekao je Doktor Eriku.
„Žao mi je za probleme koje sam izazvao“, rekao je Erik na moje iznenađenje.
„Nisi ti kriv što se cura pokazala kao takav problem. No jednostavno više nemamo vremena za gubiti na nju. Zaključaj je u sobu i nadam se da neće opet uspjeti pobjeći jer ću osobno nekoga ubiti. Dosta mi je. Kad ju zaključaš dođi u moj ured. Vrijeme je da odlučimo što ćemo s njom. Projekt GK99 ne smije patiti zbog jedne obične cure. Oduzela nam je previše vremena“, izdao je Doktor naređenja.
Erik mu je pogledom dao do znanja da će ga poslušati, a potom me poveo niz hodnik prema sobi iz koje sam već jednom uspjela pobjeći.
„Ne smiju posumnjati, Tina. Ako želiš odavde izaći živa, morat ćeš mi vjerovati. Doktor ne voli ubijanja. Znam to. On sam nikada nije nikoga ubio, ali znam da su neki ljudi za njega namjestili nekoliko nesreća ljudima koji su mu stajali na putu. Projekt GK99 je njegov život. Neće dopustiti da mu jedno ljudsko biće uništi sve“ šaptao mi je Erik dok smo hodali.
„Što će se dogoditi?“ upitala sam uplašeno.
„Ne znam. Vidjet ćemo što je odlučio. Onda ću odlučiti što ćemo. Vratit ćeš se baki i sestri u jednom komadu, bez brige. Ja sam te upleo u sve ovo, ja ću te i izvući pa makar mi to bilo zadnje što ću napraviti. Utvrda će pasti uskoro. Samo što se bojim da za tebe to neće biti dovoljno brzo.“
„Kako to misliš pasti? Nemojte učiniti nešto glupo. Nisi me ti upleo u ovo, sama sam se dovela u ovu situaciju“, rekla sam, ali nije mi ništa odgovorio.
Uveo me u sobu. Poljubila sam ga čim smo bili na sigurnom od znatiželjnih pogleda. Uzeo je moje lice među svoje dlanove i zagledao mi se u oči. Nije rekao ništa. Samo me gledao. Na tren mi se učinilo da u njegovim očima vidim suze. Poljubio me u čelo. Zašto sam imala osjećaj da je ovo oproštaj?
„Nemoj ići. Pobjegnimo zajedno. Vi ste jaki. Možete protiv njih“, govorila sam.
„Nemoguće. Ovdje dolje mi ne možemo ništa. Sami ne možemo pokrenuti dizalo. Ne možemo niti ući u neke prostorije ili pokrenuti neka računala. Stvari su dizajnirane tako da znaju kad smo u pitanju mi, a kada obični ljudi. Zaštitili su se. Znali su koliko smo snažni i što se jednog dana može dogoditi. Postoji soba... Ne, nemamo sada vremena za to. Ne smijem se zadržavati ovdje. Ostani tu i vjeruj mi! Volim te“, rekao je Erik.
„I ja tebe volim i vjerujem ti“, rekla sam tiho, a on je nakon toga otišao i zaključao me.
Ostala sam sama iza zaključanih vrata. Ponovno. Bijesno sam hodala po sobi. Nisam mogla čekati, ali Erik mi je naredio upravo to. Tražio je da mu vjerujem. Vjerovala sam mu. Želio me zaštiti i spasiti, ali tko će zaštiti njega?
Po drugi put u posljednjih 24 sata, dovukla sam mali stol i postavila ga na krevet. Pokušala sam skinuti onu istu rešetku i pobjeći na isti način. Zapravo, ovog puta nisam željela pobjeći. Htjela sam samo znati što je Doktor odlučio i što će reći Eriku. Vjerovala sam ja njemu svim srcem, ali znala sam da me voli i da mi možda neće reći cijelu istinu kako bi me zaštitio. Možda će žrtvovati sebe, a to nisam mogla dopustiti. Moj život bez njega nije imao smisla.
Doista su učvrstili rešetku ovog puta, ali ipak sam je uspjela izbiti. Popela sam se u cijev i počela puzati. Ovoga puta nisam išla besciljno. Pokušavala sam ići istim putem kao prije da mogu doći do Doktorova ureda. Prošla sam ured u kojem sam ranije bila kad sam prvi put pobjegla ventilacijskim sustavom. Doktorov ured je morao biti u blizini. Napokon sam ga našla i nastojeći biti nečujna, približila se rešetki kroz koju je dolazio zrak u njegov ured.
Doktor je bio unutra. Vidjela sam da je Erik tamo, a zatim sam ugledala i Lisu. Zašto se ona uvijek morala svuda petljati?
„Lisa dijeli moju zabrinutost. Zar ne, draga?“ napokon sam čula što je Doktor govorio.
„Istina je“, složila se Lisa.
„Reci mu sama, draga moja“, ponukao ju je Doktor.
Lisa je djelovala zbunjeno na trenutak. Erik ju je pogledao kao da ga je razočarala i kao da se ljuti na nju. Zašto joj je uopće vjerovao? Ja nisam. Lisa mi se nije sviđala od samog početka i nije to bilo samo zato što sam bila ljubomorna na nju. Ona je znala da me Erik voli. Sam mi je rekao da Lisa zna. Dakle, mogla ga je uvaliti u nevolje. Nadala sam se ipak da neće zbog onog u što Erik nije želio vjerovati, a ja sam znala da je istina. Lisa je bila zaljubljena u Erika. Ako si zaljubljen u nekoga, toj osobi želiš samo dobro. Barem je tako bilo kod mene.
„Pa, dobro. Samo mislim da je to što želiš da ju pustimo da odšeta odavde stvarno neodgovorno od tebe, Erik“, počela je Lisa.
„Ja je nikada ne bih pustio da samo odšeće odavde. Previše zna! Ali nastavi, Lisa“, ubacio se Doktor.
„Upravo to. Zna previše. Zna sve, zapravo. Zaboravljaš našu misiju, Erik. Svijet još nije spreman za nas. Tina bi mogla nekome nešto reći, a ja ne želim da me netko drži u nekoj instituciji i provodi pokuse nada mnom. Ona je opasna. Zna za nas, a nije nam od koristi. Jer očito ne može zatrudnjeti s tobom i dati nam superbebe“, nastavila je Lisa, a moja mržnja prema njoj sve je više rasla.
Kako je mogla tako govoriti? Naravno da ja ne bih ništa nikome rekla. Nikada ne bih ugrozila Erikov život niti život ikoga od njih. Čak niti njen. A što se ticalo institucije i pokusa, pa zar nije vidjela da se i sada nalazi u istoj takvoj situaciji?
„Eliminirajte je. Nije moj problem“, čula sam nakon toga i morala sam se uštipnuti da se uvjerim da kojim slučajem ne sanjam najgoru noćnu moru na svijetu. Erikov glas bio je tako hladan dok je izgovorio te riječi. Srce mi je tuklo sve brže i brže.
Tina, glupačo! Erik se pretvara. Tražio te da mu vjeruješ, pa mu vjeruj. Trudila sam se tako razmišljati. Moralo je biti to. Erik je sigurno imao plan.
„Znaš koliko mrzim te stvari. Nisi kriv, ali ti si ju izabrao, ti si je doveo ovamo i ti si stvorio sav ovaj nered. Nered treba počistiti. Ti ćeš to učiniti“, rekao je Doktor Eriku.
„Ja ću to učiniti!“ ponudila se Lisa prije nego što je Erik uopće uspio otvoriti usta.
„Jesi li sigurna? Ubojstvo nije mala stvar“, rekao je Doktor Lisi.
„Sigurna sam. Bit će sve u redu“, rekla je Lisa.
„Ti se slažeš?“ upitao je Doktor Erika.
„Naravno. Ako ona želi to učiniti, neka učini“, dao im je Erik svoj blagoslov.

...to be continued...

- 14.06.2010. - ponedjeljak - 14:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>
Komentari On/Off
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.

Ovaj blog ste otvorili ovoliko puta:


Pergolas
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu).
Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu.
00. Erik i Martina X
01. Početak tjedna X X X
02. Dome, slatki dome X X
03. Ut. je dan za Buffy X X
04. Upozorenje X X
05. San X X
06. Istina X
07. Erik...izvan snova X X
08. Telefonski pozivi X X
09. Pitanja i odgovori X X
10.Prije nego zora svaneXX
11.Priprema pozor sad X X
12. Uljezi X X
13. Raj na Zemlji X X
14. Nebo se ruši X X X
15. Na ledu X X X
16. Posljednji ispraćaj X X
17. Pidžama-Party X
18. Prijateljice X X
19. Doktor Kolar X X
20. Obična X
21. Nulti pacijent X
22. Posljedice X X
23. Među nama X