Ina's World of Stories
8. Telefonski pozivi
|
2. dio osmog poglavlja Nije ga bilo teško uočiti. Njegova pojava kao da nije pripadala ovom našem svijetu. Pomislila sam da je čak i njegova ljepota nadljudska. Možda se to samo meni tako činilo. Stajao je kraj klupe. Činio se uznemiren. Čekao me. Možda nije bio siguran da ću nazvati. Prišla sam mu s leđa, ali istog trena se okrenuo. „Tina! Već sam se uplašio da nećeš doći“, rekao je i bilo je vidljivo da mu je laknulo. „Ne znam zašto si to mislio. Nije da imam nekog izbora, zar ne? Možemo biti i smrtni neprijatelji, ali trenutno si ti jedino što imam. Policija je nemoćna. Ja sama ne mogu ništa. Moji prijatelji mi ne mogu pomoći. Ako si uistinu ono što tvrdiš da jesi, ti si mi jedina šansa“, rekla sam mu trudeći se da shvati da je jedini razlog što sam ovdje to što trebam njegovu pomoć. Nikakvi osjećaji. Nikakva ljubav. „Drago mi je što si to shvatila. Imam neke dobre vijesti“, rekao je i sjeo na klupu. Sjela sam kraj njega. „Doista? Što?“ upitala sam puna nade. „Mislim da znam gdje drže tvoju sestru. Mjesto je izvan Zagreba, nalazi se u jednoj omanjoj šumi. Nitko ne zna za njega i nitko ne zna doći do tamo osim njih.“ Moje oduševljenje je splasnulo. „Kako ćemo onda pronaći Klaru?“ „Jednostavno ćemo pronaći to mjesto. Taj njihov logor gdje drže djevojke i misle da su sigurni. Nitko nije siguran, Tina.“ „Kako si to saznao?“ „Zar je to bitno? Bitno je da znam. Uostalom, nisam nikoga ubio. Malo namlatio – da, ali ubio – ne“, objašnjavao je i bio je dobre volje za razliku od mene. Više nisam pitala, jer više nisam htjela znati. „Kad krećemo? Što trebam ponijeti? Kako ćemo doći do tamo?“ govorila sam brzo. „Krećemo odmah. Ništa ne trebaš ponijeti. Za početak idemo vlakom. Što si mislila kako ćemo ići? Pa nije ovo neki svijet bajki da ćemo tri dana pješačiti. U dvadeset prvom stoljeću smo.“ „I vlak je najbolje što si smislio?“ upitala sam s nevjericom. To će biti tako sporo. „Zar bi ti radije da ukradem neki super brzi automobil ili da posjedujem svoj helikopter? Nisam kriminalac, Tina, niti sam takav bogataš.“ „Ipak moram doma. Moram uzeti dokumente i novac. Možda ostaviti baki poruku da ne brine“, govorila sam. „Imaš točno 15 minuta pa požuri!“ rekao je i nisam znala šali li se ili ne. Ipak sam istog časa potrčala natrag prema kući. Ušla sam u svoju sobu na isti način na koji sam ranije izašla iz nje, samo što je ulazak bio malo teži. Dohvatila sam jednu od svojih većih torbi i unutra ubacila novčanik, još nešto novca što sam držala sa strane, mobitel i Klarinu sliku za slučaj da ja ne uspijem i da ju Erik mora potražiti sam. Zatim sam baki napisala kratku poruku. Ne brini za mene. Bit cu dobro i vratit cu se s Klarom. Nahrani Miška jednom na dan i daj mu vode. Vratit cu se, obecajem. Volim te, bako. T. Ostavila sam poruku na svom radnom stolu. Molila sam Boga da se baka ne uzruja previše kad to pročita. Što sam joj mogla napisati? Nisam joj mogla u par riječi objasniti s kim sam i tko je on. Obukla sam na sebe još jednu vestu budući da nisam mogla otići po jaknu. Pomazila sam Miška za rastanak i opet izašla kroz prozor. Erik me još uvijek čekao na istom mjestu. „Spremna?“ upitao je. „Da“, odgovorila sam. Primio me za ruku i poveo prema tramvajskoj stanici. Zar nije mogao brzo trčati? Rekao je da može. „Zar ne bi bilo brže otrčati do kolodvora?“ upitala sam ga tiho da ljudi oko nas ne čuju. „Ponekad si baš smiješna, Tina. Ne mogu usred bijela dana trčati ovuda. Ljudi bi se prepali. Uostalom, što bih s tobom? Moja brzina važi za mene, ali ne mogu natovariti toliki teret na moja leđa i onda trčati istom brzinom, a da se ne umorim. Moram čuvati snagu. Trebat će mi poslije za važnije stvari.“ Osjetila sam se uvrijeđenom jer me nazvao tolikim teretom, ali njegove riječi su imale smisla pa nisam ništa rekla. Još uvijek me držao za ruku. Bio je to nov osjećaj. Još me nikada nije primio za ruku izvan nekog od mojih snova. Zbog toga sam osjećala leptiriće u trbuhu. Iznenada je moj mobitel počeo zvoniti. Oboje smo pogledali na zaslon. Vedranovo ime uporno je bljeskalo. Nataša mu je vjerojatno sve objasnila, ali morao me i sam nazvati. „Molim?“ javila sam se nastojeći izbjeći Erikov pogled. Zašto sam se osjećala krivom? Erik nije bio moj dečko ili nešto slično? Samo netko tko će mi pomoći vratiti moju sestru. „Tina! Jesi li dobro? Pa to je užasno! Nataša mi je sve rekla. Nisam imao pojma. Nisam gledao TV ni jučer ni danas. Kako se to dogodilo? Hoćeš li da dođem k tebi?“ njegov lijepi glas zvučao je tako užurbano i zabrinuto. „Ne. Nemoj dolaziti. Želim biti sama. Javit ću ti se kad budem bolje“, željela sam što prije završiti razgovor, dijelom zbog toga kako su zabrinuti ljudi djelovali na mene, a dijelom jer je Erik pozorno slušao svaku moju riječ. „Dobro, shvaćam. Drži se, slatkice i ako trebaš bilo što samo me nazovi. Tu sam za tebe. I Tina, volim te“, rekao je i poklopio slušalicu. Šokirao me ovim zadnjim riječima. Spremila sam mobitel natrag u torbu. Osjećala sam se nelagodno. „Tvoj dečko?“ upitao me Erik dok smo ulazili u tramvaj. Je li bio ljubomoran? „Da“, lagala sam. Vedran nije stvarno bio moj dečko. Samo netko s kim sam imala dogovoren jedan spoj i tko je očito bio zaljubljen u mene ili ga je možda samo ova krizna situacija natjerala da tako misli i da mi to kaže. „Lijepo...slatkice“, zezao me. Očito je i super sluh bio uključen u njegove sposobnosti. Još uvijek sam imala dojam kao da ga to malo muči. Zar je stvarno bio ljubomoran? Tramvaj je ubrzo došao i ušli smo unutra. Bio je pun ljudi, ali ipak nije bila velika gužva kao što je obično bila ujutro. Stajali smo jedno pored drugog i ja sam nastojala izbjeći njegov pogled. Vozač je iznenada zakočio i izgubila sam ravnotežu. Pokušala sam se uhvatiti za nešto, ali počela sam padati. Pala bih da me Erik nije uhvatio svojim snažnim rukama oko struka i tako spriječio moj pad. „Što bi ti bez mene? Ni tramvajem se ne znaš voziti sama“, nastavio je sa zadirkivanjem, ali nije maknuo svoju ruku s moga struka. Samu sam sebe iznenadila shvativši koliko mi je drago zbog toga. Zagrlila sam ga i naslonila glavu na njegova prsa. On se jednom rukom držao za rukohvat, a drugom je mene držao oko struka. Bio je to lijep osjećaj. Iznenada, kao da me vatra opekla, odmakla sam se od njega. Ovo nije bio jedan od mojih snova. Ovo nije bio Erik kojeg sam ja znala. Ovo je bio Erik koji me na prevaru naveo da se zaljubim u njega u snovima. „Što je?“ upitao je. „Ništa. Mogu i sama“, rekla sam. Na sljedećoj stanici smo morali izaći. Opet me primio za ruku i poveo prema vlaku. Trebali smo još kupiti karte. Njegovi dodiri tako su me zbunjivali. Mrzila sam ga jer me na prevaru zaveo, a voljela sam ga zbog svega ostaloga. |
- 02.10.2009. - petak - 14:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |