Ina's World of Stories
13. Raj na Zemlji
|
Za početak bih odmah htjela reći da se ispričavam svima čije priče nisam stigla pročitati (sigurno ima takvih, mada sam se trudila držati korak) jer trenutno sam još uvijek usred ispita na faksu i puno učim pa ne stignem. Sve ću nadoknaditi čim to ludilo prođe. Također bih se htjela zahvaliti svima koji čitaju "Genetski kod" jer bez vas ne bi imalo smisla objavljivati ovdje! Najbolji ste! Hvala i svima koji pišu i objavljuju jer tako imam prilike pročitati puno dobrih i zanimljivih priča koje zaslužuju biti pročitane. A sad jer ste vi to tražili.... drugi dio 13. poglavlja Prije nego što sam se uopće snašla ustao je, povukao i mene na noge, a potom do malog ulaza kroz koji smo se uspeli u kućicu. Pomogao mi je da siđem na granu ispod kućice. Pogledala sam prema dolje i zavrtjelo mi se u glavi. Ne volim visinu! Brzo sam pogledala prema Eriku da spriječim daljnju vrtoglavicu. Jednom rukom držao me oko struka, a drugom se pridržavao za neku debelu granu iznad nas. „Dođi!“ rekao je i poveo me po grani na kojoj smo stajali. Hodali smo kao po gredi na satu tjelesnog odgoja. Čvrsto sam ga držala za ruku i molila se da se ne poskliznem. Dlanovi su mi se znojili i srce mi je brže tuklo. Nastojala sam gledati samo u njega i zaboraviti na kojoj se visini nalazimo. Došli smo do samog ruba grane i sjeli. Tu nije bilo gustog granja oko nas. Da padnem s ove visine, vjerojatno ne bih preživjela. Ispod nas nije bilo ni previše grana koje bi eventualno mogle ublažiti moj pad. Na tren sam se zapitala je li možda baš to bila njegova namjera, ali brzo sam se postidjela svojih misli. On mi nikada ne bi naudio. Erik nije bio takav. Polako je ustao i pomogao i meni da učinim isto. Valjda nećemo opet hodati po granama? Što je njemu? Ovo nije baš najromantičnija noć u mom životu! Jednom rukom je ponovno čvrsto obgrlio moj struk, drugom me uhvatio ispod koljena i podigao u svoje naručje, a tada je skočio. Doslovno je skočio s ogromne visine. Ja sam imala problema sa skakanjem s prozora moje sobe, a uopće nije bilo visoko. Ne mogu riječima opisati koliko je ovaj skok bio strašan. Padali smo kroz zrak. Ničega nije bilo oko nas. Rukama sam se grčevito držala oko njegovog vrata prislanjajući glavu na njegova prsa. Njegove ruke bile su tako snažne i držao me čvrsto. Nije bilo ni najmanje šanse da ćemo se pri padu razdvojiti. U normalnim okolnostima bih vrištala ili se barem onesvijestila. No sada nisam. Pad je postao nekako opuštajući. Na neki način strah je nestao, ostao je samo adrenalin. Sve moje brige su nestale. Nije bilo ničega pa čak ni boli koja je ostala zbog gubitka mojih roditelja. Nevjerojatan osjećaj. Kao da me netko škakljao iznutra i natjerao cijelo moje tijelo da treperi. Bila sam sigurna u njegovu zagrljaju. Zato nije bilo straha. Dočekao se na tlu spretno poput mačke. Spustio me na moje vlastite noge, ali me još uvijek pridržavao jednom rukom. Bila je to definitivno dobra odluka, jer su mi koljena klecala i nisam baš bila sigurna da bih ostala na nogama da nije bilo njegove potpore. „Ovo je bilo...“ rekla sam kad sam napokon došla do daha. „Nevjerojatno, jel' da? Otkrili smo to dok smo još bili djeca. Ponekad smo znali cijelo poslije podne provesti skačući s drveća. Natjecali smo se tko će se bolje dočekati na tlu. Onda je Meri jednom iskrenula gležanj i Doktor nas je otkrio“, pričao je. „Je li joj bilo dobro?“ upitala sam na tren zaboravivši da se ne radi o običnim ljudskim bićima. „Naravno. Trebalo joj je možda pola sata da bude kao nova, ali Doktor se tada jako brinuo za nas jer smo bili mladi i nije želio da nam se išta dogodi“, objašnjavao mi je dalje. Kroz glavu mi je opet prošlo da Doktor nije želio da se ikome od njih ništa dogodi jer bi mu to pokvarilo istraživanja koja je imao namjeru godinama provoditi na njima. Zadržala sam svoje misli za sebe jer sam znala da se Erik nikada ne bi složio sa mnom i da bi ga to samo uzrujalo. Za njega je Doktor bio poput oca i kakav god da je on u stvarnosti bio, Erik to nije mogao ili nije želio vidjeti. Naravno, postojala je i mala šansa da sam ja posve u krivu jer na kraju krajeva ipak tog čovjeka još nikada nisam ni upoznala. „Dođi! Idemo!“ veselo je povikao i povukao me za sobom. Trčećim korakom stigli smo do tramvajske stanice. Mislila sam da idemo na tramvaj pa ćemo se nekamo odvesti, ali on je samo želio doći do nogostupa i potom šetati. Hodali smo prema centru grada. Mjesečina je bila tako lijepa. Nikada u životu nisam vidjela ljepši mjesec. Još uvijek nije bilo nikoga oko nas. Činilo se da svi ljudi osim nas dvoje spavaju u svojim domovima. Nije mi smetalo. „Pogledaj!“ rekao je i pokazao mi prema nebu. Padala je zvijezda. „Zvijezda!“ rekla sam tiho. Jesmo li sada trebali poželjeti neku želju ili samo gledati zvijezdu kako pada? „Poželi želju. Ali ne smiješ mi reći što si poželjela jer se onda neće ostvariti“, rekao je Erik. Pogledala sam ga ali on je već sve svoje misli usredotočio na zvijezdu padalicu i svoju želju. Skrenula sam pogled prema zvijezdi i poželjela da zauvijek ostanemo zajedno. Erik i ja zauvijek. Samo to želim. Erik i ja zauvijek. Nastavili smo šetnju prema gradu, ali ipak nismo išli do centra. Poveo me nekim ulicama kojima još nisam nikada prije šetala. Bilo je lijepo. Ubrao mi je cvijet u tuđem vrtu i nježno me poljubio. Ovo mi se već više sviđalo od hodanja po granama drveća na velikoj visini. Dok me ljubio na nebu se pojavio vatromet. Pogledala sam prema gore. Na tisuće malih zvjezdica osvijetlilo je grad. Zatim su oformile veliko srce, a u njemu su se pojavila slova E+M. Pogledala sam iznenađeno. „Jesi li ti to učinio? Kako?“ upitala sam. Zagrlio me nježno i opet poljubio. Njegovi poljupci bili su savršeni. Osjećala sam se kao da letim iznad oblaka dok me ljubio. „Ljubavi, ja mogu sve što poželim. Zar ti to još nije jasno?“ rekao je tiho nježnim glasom smiješeći se. Oko nas su počele svjetlucati krijesnice. Kako je to radio? Kako je to bilo moguće? Ovo nije moglo imati veze s genetikom. Ni najbolji superčovjek nije mogao stvoriti sve ovo. Ili možda je? Postojao je, a i to je već bilo dovoljno nevjerojatno. Zašto bi onda išta uopće bilo nemoguće? „Volim te, Erik“, rekla sam nekako strahujući da će ova noć prerano završiti i da nećemo imati prilike ponoviti sve ovo uskoro. „I ja tebe volim, Martina. Ti se nešto najdivnije što mi se u životu dogodilo, a kao što znaš dogodilo mi se puno super stvari koje neki ljudi ne mogu ni zamisliti“, rekao je. „Divnije i od skakanja s drveća i trčanja brže od automobila?“ upitala sam. Zapravo mi je u glavi bilo samo jedno pitanje. Divnije i od Lise? Prekrasne, savršene, snažne, super Lise. On je rekao da Lisu voli kao sestru, ali ja sam znala da Lisa njega ne voli kao brata. Lisa je bila sve ono što ja nisam plus još riječ super ispred svega. Superlijepa, superpametna, superbrza... „Divnije od svega. Znaš, mi dečki dobili smo zadatak ući u nečiji san. Prvo smo vježbali jedni na drugima, a onda smo morali odabrati nekoga“, napokon je počeo pričati o onome što me zanimalo. Iako me sada trenutno poslije svega što sam noćas vidjela više nije toliko interesiralo kako i zašto smo se upoznali. Bilo je jedino važno da smo se upoznali. „Zašto samo dečki?“ ipak sam upitala. „Tako. Doktor je jednostavno tako odlučio. Ne testira nas uvijek jednako“, rekao je, a ja sam opet imala neki čudan uznemiravajući osjećaj da mi ne govori cijelu istinu. „I ti si odabrao baš mene?“ „Da. Vidio sam te jedan dan. Tek si došla u Zagreb i bila si zbunjena. Bila si tako slatka. Ne znam. Nešto na tebi me privuklo. Više nisam mogao prestati misliti na tebe. Neko vrijeme sam ti dolazio u snove svake večeri. Upoznavali smo se polako. Na neki način smo postali poput jedne duše. U snovima ljudska podsvijest otkrije svašta. Čak i stvari kojih niti sami nismo svijesni. Zato ponekad imam osjećaj da te poznajem bolje nego što ti sama sebe poznaješ.“ „Što se onda dogodilo? Jednoga dana samo si nestao i više te nisam sanjala. A onda si se vratio nakon gotovo godinu dana.“ „Znam. Doktor je zaključio da je dovoljno eksperimentiranja. Bojao se da sve to ne bi naštetilo i nama i vama. Zato je napravio testni period od godinu dana. Promatrao nas je sve. Kako nije bilo nikakvih nuspojava, odlučio je da je sigurno da nastavimo.“ „Ali zašto?“ još uvijek mi nije bilo jasno. Koji je mogao biti razlog za sve to? „Ako ti sve ispričam danas, nećeš imati razloga vidjeti me sutra“, rekao je veselo, ali meni je to više zvučalo kao da se pokušava izvući. Želio je izbjeći odgovor na moje pitanje. Nažalost, što je on više odugovlačio, mene je sve više zanimalo. Željela sam znati. „Naravno da ću imati razloga vidjeti te sutra. Nije moja znatiželja razlog što te želim vidjeti.“ „Znam. Samo sam šalio. Daj mi vremena. Sve ću ti reći. Sutra.“ Opet odugovlačenje. Reći ću ti kad dođe vrijeme. Reći ću ti kad spasimo Klaru. Reći ću ti sutra. Bilo mi je dosta toga. „Reci mi sada. Zar je toliko teško? Moram priznati da me plašiš.“ „Plašim te?“ „Da. Čini mi se kao da mi ne želiš reći što je razlog za tvoj ulazak u moj san, a to me plaši. Ako mi ne želiš reći sigurno je strašno“, bila sam posve iskrena s njim. Željela sam da i on bude iskren sa mnom. „Nije tako strašno kako ti misliš. Samo...ja mislim da ti ne bi razumjela. Barem ne odmah i onda bi nam to uništilo večer, a želim da nam ova noć zauvijek ostane u sjećanju.“ Imalo je smisla to što je govorio. Ja sam bila poznata po paničarenju i preuveličavanju. Jednostavno sam bila takva. Bila sam sposobna od muhe napraviti slona prije nego kažeš keks. Odlučila sam još jednom popustiti. Zapravo sam se osjećala kao da ni nemam drugog izbora. Njegova prisutnost još uvijek je imala onaj hipnotizirajući učinak na mene. Jednostavno sam mu se morala pokoriti. „No dobro! Nek' ti bude!“ rekla sam i ovila mu svoje ruke oko vrata. Nasmiješio se i iznenada mi je postalo toplo oko srca. Obožavala sam njegov osmijeh. „Takvu te volim. Dobru i poslušnu!“ zezao me. „Moš' si mislit'! Oduvijek sam bila tvrdoglava. Kažem ti samo tako da znaš. Kad se ja nečega dohvatim ne puštam to samo tako. Prije ili kasnije morat ćeš mi reći istinu!“ Primio me za ruku i potrčao. Pretpostavljala sam da trči užasno sporo za njega tako da ja mogu držati korak s njim. Da nas je netko vidio, sigurno bi pomislio da se ponašamo poput dvoje petogodišnjaka ovako trčkarajući kroz ulice držeći se za ruke i smijući se. Bila sam sretna i sreća je bila predivna. Oko nas su se pojavile prskalice. Velike prskalice koje su stvarale mnoštvo iskrica i rasvjetljavale noć. Bila je to magična noć i nitko me u tom trenutku nije mogao uvjeriti u suprotno. Vatromet je opet rasvijetlio nebo. Čak su mi i zvijezde zavidjele. Znala sam to. Stali smo i Erik me okrenuo prema sebi. U njegovom zagrljaju osjećala sam se sigurno. Smiješila sam se i on se smiješio meni. Neko vrijeme smo se samo gledali u oči. Onda me podigao držeći me oko struka tako da sam se rukama držala za njegova ramena. Nekoliko puta se okrenuo oko svoje osi. Malo mi se zavrtjelo u glavi, ali samo sam se još više smijala. Spustio me na tlo, ali nije me puštao daleko od sebe. Njegove ruke i dalje su počivale na mome struku kao da su tamo i pripadale. „Kad bih mogao zauvijek ovako...samo biti s tobom...smijati se i ljubiti...zauvijek...bilo bi savršeno!“ rekao je Erik. „Slažem se! Ovo mi je najsavršenija noć u cijelom životu.“ Nisam se mogla sjetiti niti jedne koja bi uopće bila usporediva s ovom noći. „Vidiš, a nisi morala niti izaći iz svoje sobe“, dodao je. Uozbiljila sam se. Što je time htio reći? Koža mi se naježila iz nekog razloga. Nije bilo hladno. Jednostavno me prošla jeza. Shvatila sam ili sam barem mislila da sam shvatila što je želio reći. Kako sam bila glupa! „Kako to misliš?“ upitala sam u nadi da će mi reći nešto drugo i da ću shvatiti da sam se prevarila, da ipak nije ono što mislim. „Ma daj. Zašto si takva?“ upitao je ozbiljnije. Odmaknula sam se od njega i gledala ga u nevjerici. Pružio je ruku prema meni, ali ja sam se okrenula i pobjegla. Sve se rasplinulo poput mjehurića od sapunice. Probudila sam se u svom krevetu. Sjela sam, privukla noge k sebi i rukama obgrlila koljena. Kako nisam odmah shvatila? Parkić koji nikada prije nisam vidjela, savršena kućica na drvetu, vino, šetnja, vatromet, niti jedan prolaznik, prskalice... Ništa od toga nije bilo stvarno. Sve je bilo presavršeno da bi bilo stvarno, ali meni je Erik sam po sebi bio toliko savršen da mi nije bilo teško povjerovati u bilo što u vezi njega. Bila sam toliko opijena njime da u njegovoj blizini nisam znala što je san, a što stvarnost. Zašto je on to radio? Zašto se poigravao sa mnom i dopuštao mi da pomislim da je san stvarnost? Bila sam tako zbunjena i pomalo ljuta na njega. Možda su u njegovom svijetu ovakve stvari bile u redu, ali u mome nisu. Odlučila sam da ću mu sutra to dati do znanja. |
- 22.01.2010. - petak - 16:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |