Ina's World of Stories
14. Nebo se ruši
|
treći dio 14. poglavlja (napokon kraj 14. poglavlja hehe) „Tina, moramo razgovarati!“ začula sam poznati glas u mojoj glavi. „Nemamo mi o čemu razgovarati!“ rekla sam naglas iako sam znala da on mene ne može čuti. „Doći ću za nekih pola sata. Ostavi otvoren prozor da mogu ući. Moram ti objasniti! Nisam mogao ranije. Pokušao sam stupiti u kontakt s tobom još prošle noći, ali nisam bio sam ni trenutka. No objasnit ću ti poslije. Vidimo se za pola sata. Molim te. Nadam se da ćeš shvatiti!“ opet sam čula isti glas. Razmislila sam o tome da zatvorim prozor i odem spavati u Klarinu sobu. Možda bi Erik tada odustao. Nekoliko puta sam se uštipnula za ruku da budem sigurna da ovoga puta ne sanjam. Obećala sam Klari da se neću upletati i da neću tražiti osvetu, ali jednostavno sam morala znati je li Erik bio upleten u sve što se dogodilo. Željela sam čuti njegovo objašnjenje o tome kako je znao da su oni ljudi u mojoj kući i zašto je tada bio u blizini moje kuće. Samo ćemo razgovarati, a onda ga više nikada neću vidjeti! Ustala sam i otvorila prozor, a onda sam čekala. Ne mogu reći da su to bili baš najdužih pola sata u mom životu, ali svakako su bili jedni od najdužih. Stajala sam kraj prozora. Napokon se pojavio. Erik se želio popeti u moju sobu. „Nemoj. Ja ću sići. Razgovarat ćemo negdje drugdje, a ne ovdje. Ne želim da baka i Klara saznaju da si ovdje“, rekla sam mu. Izgledao je kao da mu nije baš drago, ali nije se bunio. Pomogao mi je da se sigurno spustim na tlo, a potom smo krenuli u malu šetnju po mom naselju. Oboje smo bili tihi. Nisam znala što bih rekla sad kad sam napokon bila s njim. „Oprosti zbog onoga od prošle noći. Nisam mislio ništa loše. Zapravo shvatio sam da radim nešto loše tek kad si se ti onako naljutila nakon što sam ti rekao da je sve to san, a ne java. Oprosti“, napokon je progovorio. „Zaboravi. To ionako nije bitno. Ti i ja jednostavno ne idemo zajedno!“ rekla sam što sam ležernije mogla. „Kako to misliš?“ upitao je, a izraz lica mu se promijenio. Moje riječi su ga zabrinule. „Nije važno. Mene više zanima kako si ti znao da su moji roditelji ubijeni i da sam ja u opasnosti onog dana?“ upitala sam gledajući ravno pred sebe. Nisam se željela razbjesniti i odmah ga napasti. „Jednostavno sam znao“, odgovorio mi je odlučno. „Nije dovoljno dobro. Gledaj, dosta mi je tvoga izmotavanja! Ili ćeš mi lijepo odgovoriti na moja pitanja ili nestani iz mog života!“ rekla sam zaustavivši se i pogledavši ga ravno u oči. „No dobro. Reći ću ti sve što te zanima samo prestani šiziti!“ pristao je. „Znam da si tog popodneva bio u blizini moje kuće i da si izgledao sumnjivo. Zanima me što si radio tamo“, govorila sam bijesno. Stajali smo u parku i bijesno zurili jedno u drugo. Na sreću uokolo nije bilo puno ljudi pa nismo privlačili previše pogleda. „Ti misliš da ja imam veze s ubojstvom tvojih roditelja!“ optužio me i djelovao je razočarano. „Ako nemaš veze s tim, kako si znao da će se to dogoditi?“ upitala sam brzo. „To sam popodne trebao upoznati tebe. Trebao sam ti objasniti sve. I da, bio sam nervozan zbog toga pa sam možda izgledao sumnjivo! Onda su oni došli i shvatio sam tko su ti ljudi. Već sam ih vidio prije. Došli su nekoliko puta razgovarati s tvojim ocem, ali uvijek dok tebe nije bilo doma. Nisam se htio miješati, ali tipovi su izgledali sumnjivo i imao sam loš osjećaj u vezi svega! Zato sam ti u jednom snu rekao da kad ti kažem bježi, ti bježiš. Nisam znao kako ćeš reagirati kad saznaš da sam stvaran. Samo sam te želio zaštiti. Tek kad sam čuo pucanj shvatio sam što se događa!“ Erik je vikao na mene i izgledao je kao da bi me najradije slomio na nekoliko dijelova. Bio je bijesan. Ja sam također bjesnila. „Koliko znam pucanj se nije čuo! Koristili su prigušivač!“ rekla sam pobjedosno. „Normalni ljudi nisu mogli čuti pucanj, ja jesam. Ili si zaboravila s kim razgovaraš?“ upitao je nešto mirnijim glasom naglasivši prvu riječ. Imalo je smisla sad kad je sve ispričao. Bila sam zaboravila da on može čuti bolje od ostalih ljudi. Dakle čuo je pucanj i shvatio što se događa. Zašto je onda pobjegao i obratio mi se telepatski? „Zašto me nisi pričekao? Zašto si mi se obratio telepatijom?“ upitala sam. „Zato što sam otišao do tvoje kuće vidjeti što se događa, ali samo sam vidio da su tvoji roditelji mrtvi. Nisam imao pojma da imaš sestru inače bih ih naravno spriječio da odu. Čuo sam ih u hodniku. Vjerojatno je tvoja sestra bila s njima, ali kunem ti se, Tina, nisam imao pojma. Čuo sam da dolaziš, pa sam ti se obratio. Laknulo mi je kad si me poslušala i otrčala. Eto, sad sve znaš!“ završio je i sjeo na klupu. Sjela sam kraj njega. Nisam znala što da mislim. Vjerojatno je govorio istinu. Odlučila sam mu povjerovati. „Recimo da ti vjerujem. Zanima me još nešto“, nastavila sam odlučna da ovoga puta dobijem odgovore na sva moja pitanja. „Pitaj“, rekao je. „Što je krajnji cilj?“ upitala sam. Postao je nervozan. Nisam morala imati super moći da to primijetim. Pomaknuo se. Počeo je prstima lupkati po klupi. „To nema veze s tvojim roditeljima“, rekao je polako kao da će me to zadovoljiti. „A s čim ima veze?“ upitala sam ga. „S Doktorom i istraživanjima koja provodi na nama. Znaš da sam ti rekao da provodi testove i nastoji pronaći cjepivo ili nešto slično čime bi mogao aktivirati DNA običnih ljudi i stvoriti još super ljudi“, govorio je, a meni se činilo da samo odugovlači. „Znači krajnji cilj je pretvoriti ljudsku rasu u tu vašu super rasu?“ Okrenuo se na drugu stranu i zagledao u daljinu. Na tren je djelovao kao da uopće nije ovdje. Dala sam mu vremena da sabere misli. Park je postao prazan jer je sada već stvarno pao mrak. „Ne. Krajnji cilj nije pretvoriti ljude u super ljude. Doktor nikada ne bi učinio tako nešto. On želi dati ljudima alternativu i spasiti ih od propasti. Recimo da samo želi ubrzati evoluciju, ali nikada ne bi ljudima oduzeo mogućnost izbora. Krajnji cilj je samo dovršiti istraživanja i dobiti željeno cjepivo. Doktor ne misli da će on biti taj koji će to učiniti, niti da će se to dogoditi za njegova života, ali njegov je zadatak obučiti mlade znanstvenike s istim idealima i pobrinuti se da se istraživanja ne prekinu čak ni ako on umre. To je ono što on čini za krajnji cilj. Naravno, istraživanja se ne mogu vršiti, ako znanstvenici nemaju što proučavati i na čemu vršiti testove“, rekao je nešto tiše i opet pogledao oko sebe. Pretpostavljala sam da ga brine da bi netko mogao doći i čuti sve ovo što mi govori. „Nisam baš sigurna da razumijem“, rekla sam iskreno. „Ni mi nećemo živjeti vječno, a istraživanja mogu potrajati. Naša misija je pružiti znanstvenicima drugu generaciju super ljudi“, objasnio mi je. Djeca! Naravno. Kako se toga nisam prije sjetila? Doktor nije mogao ponoviti postupak jer metode nisu bile sto posto sigurne. Zadnji put su također izgubili dvije bebe. Nisu mogli riskirati. Puno lakši način je bio onaj prirodni. „Krasno“, bila sam zbunjena. „Cure ne mogu puno pomoći. Mogu, ali morale bi biti trudne devet mjeseci samo da bi na svijet donijele jednu bebu. Ne bi ih mogli proučavati dok su trudne zbog promijene hormona i sličnih stvari. Uglavnom, Doktor je tu zadaću dodijelio nama dečkima“, nastavio je, a ja sam sada htjela da zašuti. Nisam to željela slušati. Bojala sam se onoga što je slijedilo. „Zato ste ulazili u snove običnim djevojkama i natjerali ih da se zaljube u vas. Pa da. Da biste se poslije mogli pojaviti pred njima na javi i oboriti ih s nogu. Onda se pobrinete da zatrudne i za devet mjeseci imate super bebu. Savršeno“, bila sam u šoku. „To je Doktorov plan“, potvrdio je moje sumnje. „Divan je to čovjek. Vrši pokuse na vama od kada ste bili fetusi. Uvjerio vas je da je sve to pravedno i potrebno.“ „Nije on loš čovjek. Sve je to doista samo za krajnji cilj – opstanak ljudske rase!“ „Erik, on je užasan čovjek! I to što mi govoriš je užasno!“ rekla sam mu u lice. Ustala sam s klupe. Imala sam namjeru otići i zaboraviti sve ovo. Bilo je previše strašno. On je također ustao. Na trenutak mi je djelovao kao da će se složiti sa mnom, ali bio je to samo trenutak koji je brzo prošao. „Tina, naša misija je jedina važna!“ pokušavao me uvjeriti. „Zato si me trebao? To je razlog zbog kojeg si ušao u moje snove? Naveo si me da se zaljubim u tebe, da ti vjerujem, a sve samo zato da možeš spavati sa mnom i napraviti mi dijete, a onda dok ono raste u meni to isto učiniti i drugim curama?! E pa nećeš me više nikada vidjeti! Reci tom Doktoru da mu je plan propao! Reci mu da ja imam dečka i da me ti ne zanimaš! Reci mu neka ide dovraga! A i ti možeš skupa s njim!“ vikala sam. Bila sam spremna ubiti ga, ali znala sam da nemam šanse. „Žao mi je što je ispalo ovako. Nisam želio da tako bude. Jednostavno sam bio prisiljen zavesti te. Gledaj na to ovako, i ti si postala dio budućnosti. Naše dijete će pridonijeti spasenju ljudske rase!“ govorio je, a ja sam se sve više šokirala. To nije bio Erik kojeg sam ja poznavala, a onda mi je još nešto došlo do glave. „Naše što?“ upitala sam tiho, gotovo nečujno. Ruku sam automatski položila na trbuh. „Naše dijete. Ono raste u tebi, ljubavi“, zvučao je sretno. „Spavali smo zajedno samo jedan jedini put, a ti zvučiš tako uvjereno u to što govoriš“, nastojala sam ga urazumiti ili sam možda nastojala sebe umiriti. „Doktor smatra da bi s našim genima to trebalo biti dovoljno...samo jednom“, uništio je sve moje nade. Gledala sam ga bez riječi. Grizla sam donju usnicu sve dok nisam osjetila nešto slano u ustima. Bila je to krv. Izgrizla sam usnicu do krvi. Nisam znala što bih rekla na sve ovo. Toliko sam željela saznati istinu, a sada mi je bilo žao što sam uopće pitala. „Sve će biti dobro“, rekao je i primio me za ruku. Mislim da sam bila previše šokirana da bih bilo što napravila. Samo sam stajala u tišini, a on me držao za ruku. „Kad sam te prvi put vidio bila si tako slatka.“ Pretpostavljala sam da me nastoji utješiti, ali sada ništa više ništa nije moglo pomoći. „Hodala si ulicom sa svojom sestrom. Obje ste bile slatke. Isprva nisam mogao odlučiti koja od vas dvije je ona prava – dovoljno snažna za sve ovo“, nije prestajao, a nešto me u tonu njegova glasa natjeralo da slušam. Što mi to govori? O čemu on priča? Kako bi me išta od ovoga trebalo oraspoložiti i umanjiti moj bijes? „Ona je bila tako lijepa, ali odmah sam znao da si ti ona prava. Tvoja sestra nikada ne bi mogla podnijeti ovo“, rekao je i napokon zašutio. Pogledala sam ga. „Znači ja sam ti samo trebala radi bebe. Je li Lisa tvoja...ljubav?“ upitala sam. „Lisa je posebna. Ne bih je nazvao mojom ljubavi, ali svakako je u blizini. Svi oni su moja obitelj“, odgovorio je na moje pitanje. „Hoću li te opet vidjeti? Kako će se to razvijati? Ta trudnoća i sve?“ upitala sam uplašeno. Ako sam doista bila trudna, nikome nisam imala namjere dopustiti da mi uzme dijete i na njemu vrši neke bolesne pokuse. To nikada neću dopustiti. „Naravno. Vidjet ćeš me uskoro“, rekao je, a onda se okrenuo i otrčao velikom brzinom. Nestao mi je iz vida već nakon par sekundi. Bila sam sama. Prešla sam dlanom preko svog trbuha. Ili možda ne baš tako sama. |
- 15.02.2010. - ponedjeljak - 20:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |