Ina's World of Stories

16. Posljednji ispraćaj

prvi dio 16. poglavlja

Probudila sam se sretna. Bilo je to jako neobično za mene. Uz to sam se probudila i dosta rano što je bilo još više neobično za mene. Pogotovo jer sam legla jako kasno. Ustala sam, složila krevet i odvukla se do kupaonice. Klara je očito još spavala, kao i baka. Skinula sam se i stala pod tuš. Voljela sam se tuširati ujutro. To bi me uvijek razbudilo i osvježilo. Onda sam bila spremna za novi dan.
Tek kad sam stajala pred ogledalom i raščešljavala mokru kosu malo sam se rastužila. Do tog trenutka kao da sam bila zaboravila da su mama i tata mrtvi i da ih nikada više neću vidjeti. Samo sam razmišljala o Eriku i prošloj noći. Bio je to naš prvi pravi spoj na neki način. Onaj koji se dogodio u snu nisam računala. No sada mi je pogled pao na maminu šminku i kreme koje su još stajale u ormariću u kupaonici. Tu su bile i njihove četkice za zube, tatin aparat za brijanje i ostale sitnice koje prije nisam niti primjećivala, a sada su me tako bolno podsjećale na njih. Bolno jer oni nisu bili tu.
Suze su mi krenule na oči. Gušilo me u grudima. Netko bi pomislio da sam poludjela jer sam pred samo par minuta bila vedra i nasmiješena, a sada sam plakala kao kišna godina, kako je moja baka znala reći. Sjela sam na rub kade. Jecaji su polako postajali sve tiši. Disala sam sve lakše. Mama i tata nikako ne bi željeli da Klara i ja patimo zbog njih. Željeli bi da nastavimo dalje sa životom i budemo sretne. Znala sam da ću slične stvari čuti još bezbroj puta prije nego sunce opet zađe jer danas je bio sprovod. Danas ćemo ih položiti u zemlju i zakopati. Od danas ću njihova lica gledati samo na fotografijama i spomeniku na groblju. Bile su to tako tužne misli. Nastojala sam ih se riješiti, ali izgledalo je kao da nemam kontrolu nad vlastitim mozgom i da on misli što mu drago.
Kad sam napokon prestala plakati u potpunosti, ustala sam s kade i još jednom se umila hladnom vodom. Oči su mi bile crvene. Bilo mi je drago što sam se probudila tako rano. Dok baka i Klara ustanu već ću izgledati normalno.
Otišla sam natrag u svoju sobu. Na krevet sam položila crne svečane hlače i crnu košulju koje mi je baka još sinoć ispeglala. Bila je to odjeća u kojoj sam se danas trebala pojaviti na groblju i u crkvi na misi. Baka je sve organizirala kako je ona željela. Prvo ukop na groblju, zatim misa za njihove duše u crkvi blizu naše kuće i potom večera za sve koji žele doći do naše kuće i provesti još neko vrijeme s nama.
Odbacila sam misli o onome što me danas još čeka i izvukla iz ormara traperice i majicu kratkih rukava. Odjenula sam se i posušila kosu. Krenula sam prema kuhinji, a kosu sam putem svezala u konjski rep.
Misli su mi sada skrenule na drugi problem koji se pojavio u mom životu. U meni je rasla mala beba. Bila sam još uvijek jako zbunjena u vezi toga. Erik nije ranije htio razgovarati o tome, ali kad ga sljedeći put vidim, odlučila sam da ću ga pitati o tome. Nisam znala što ću ako sam stvarno trudna. Pauzirati godinu na fakultetu? Odustati od fakulteta u potpunosti? Ne, neću odustati. To ne mogu. Toliko sam dugovala svojim roditeljima. Oni su mi uvijek govorili da je obrazovanje jako važno jer znanje je jedina stvar na svijetu koju nam nitko nikada ne može oduzeti.
Izvadila sam jaja i kobasice iz hladnjaka. Odlučila sam skuhati i jedno i drugo za doručak. Dohvatila sam zdjele, napunila ih vodom i stavila na štednjak. Morala sam pričekati da se hrana skuha, a potom sam naš doručak izvadila na tanjure. Postavila sam stol za nas tri. Ugrijala sam mlijeko i složila Klari kakao jer sam znala da ona ne voli bijelo mlijeko. Baš dok sam rezala kruh u kuhinju je ušla baka. Pogledala me iznenađeno.
„Što će to biti? Ti si sve ovo pripremila? Ustala si tako rano?“ čudila se baka.
„Da. Naspavala sam se baš lijepo pa sam da ne čekam da se vi probudite, pripremila doručak. Je li Klara ustala?“
„Ustala je. Ušla je u kupaonicu odmah poslije mene. Sad će i ona doći za koju minutu. Ajme stvarno si me iznenadila, Tina.“
„Danas nas čeka puno toga, bako. Bit će teško to sve izdržati, ali moramo. Pripremiti doručak bila je najmanja stvar koju sam mogla učiniti nakon svega što si ti učinila za mene i Klaru. Ne znam što bismo mi dvije bez tebe u ovim trenucima, bakice“, rekla sam i snažno ju zagrlila.
Pojavile su joj se suze u očima, ali se brzo pribrala i nije zaplakala.
„Baš sam gladna!“ uskliknula je Klara čim je stupila u kuhinju.
„Oprosti što sam jučer vikala na tebe. Nisi ti bila kriva. Prekinula sam s Vedranom“, rekla sam joj dok smo sjele za stol. Ovo zadnje sam joj došapnula jer nisam htjela da baka čuje.
„Stvarno? Prekinula si s njim?“ upitala je ona jednako tiho.
„Ne mogu baš ni reći prekinula kad nismo praktički niti bilo zajedno, ali da. Od sada smo samo prijatelji.“
„Zbog onog drugog dečka, ha?“
„Uglavnom da, ali dosta sada o tome. Jedi. Baka nas sumnjičavo gleda jer toliko šapćemo. Poslije doručka pročitat ću tvoj novi post na blogu“, rekla sam, a Klara se nasmiješila. Bilo mi je drago što nije ljuta.
Jele smo u tišini dok nije nestalo hrane sa stola. Baka se ponudila da će ona oprati suđe. Klara je otišla u svoju sobu. U zadnje vrijeme puno je vremena provodila tamo. Malo me to počelo brinuti. Umirila sam se da će se sve vratiti u normalu kad sve ovo prođe. Ja sam otišla u svoju sobu. Prvo sam počistila Miškov kavez. Njega sam pustila da šeće po sobi. Promijenila sam mu vodu i nasipala hrane, a onda ga vratila unutra. Sjela sam za kompjuter i spojila se na Internet. Otvorila sam Klarin blog. Njen drugi post također je bio popularan. Imala je gotovo 200 komentara. Udobno sam se smjestila i počela čitati.
Trgovina ljudima je nešto čega ljudi u svojoj svakodnevici nisu niti svjesni. Mislimo da se to uvijek događa negdje drugdje, negdje daleko, u nekom drugom svijetu, svugdje samo ne u našoj blizini. Ja znam da nije tako. Nakon ovoga što mi se dogodilo, malo sam proučavala što se na Internetu piše o tome i čini se da su takve strahote svugdje oko nas. Postoje zli, okrutni ljudi koji kradu djecu, žene, pa čak i muškarce na ovaj ili onaj način. Prisiljavaju ih na ružne stvari. Moraju prositi, krasti, prostituirati se, preprodavati drogu i slične grozote koje mi sada ne mogu pasti ni na pamet.
Stala sam začuđena. Klara je postajala sve bolja u pisanju. Ove rečenice su imale smisla, bile su gramatički točne i čak su me potresle. Nastavila sam.
Zadnji post završila sam pisanjem o tome kako su me prisilili da sjednem s njima u automobil. Nakon toga vozili smo se neko vrijeme. Nije bila kratka vožnja kao do moje škole, ali niti duga kao kad idemo na more. Pred kraj puta svezali su mi oči da ne vidim kamo idemo. Bilo me jako strah, ali nisam se opirala i nisam ispustila ni zvuk da ih ne naljutim. Bilo je grozno kad su mi zavezali oči. Ne zato što je boljelo ili zbog straha nego zato što su mi pred očima stalno bili mama i tata. Kad smo stigli, jedan od njih skinuo mi je povez, a drugi me izvukao van iz automobila. Nisam se opirala, ali nisu zbog toga bili ništa nježniji prema meni. Bila sam u nekoj šumi. Nisam vidjela ništa oko sebe osim drveća. Bila je tu i neka kuća i oko nje neke drvene prostorije. Uveli su me unutra. Jedan od njih me držao tako snažno za ruku da sam jednostavno odmah znala da će mi nastati modrice. Gurnuo me u jednu malu prostoriju u kojoj je bio prljavi madrac. Valjda je to bila neka vrsta sobe, ali bila je jako mala, gotovo kao moj ormar kod kuće. Dobro su mi zaprijetili, a onda otišli. Neki muškarci su bili na straži. Nisam mogla pobjeći ni da sam htjela, ali nisam niti htjela. Noge su mi se tresle. Sigurno ne bih stigla daleko. Izašla sam iz te sobice jer sam s desne strane iz slične prostorijice čula plač. Tamo je bila još jedna djevojka. Možda malo mlađa od mene. Na ruci je imala veliku ogrebotinu i krvarila je. Pokušala sam ju utješiti, ali nisam mogla utješiti ni sebe. To prvo večer nismo dobili ništa ni za jelo ni za piće. Bilo je još djevojaka. Zbližila sam se s nekoliko. Nagurale smo se u jedno od tih malih prostorija. Bilo nas je valjda 15 unutra. Samo smo željele biti što bliže jedna drugoj. Nekako smo se tako osjećale sigurnije. Sljedeće jutro dali su nam kruha i vode. Jedan od muškaraca koji nam je donosio hranu, ugrabio je jednu od djevojaka i pokušao je odvući u svoju sobu. Vikala je i zapomagala, ali niti jedna od nas nije joj mogla pomoći koliko god da smo to htjele. Došao je neki drugi muškarac i derao se na onog prvog. Činilo se kao da mu je ovaj nadređeni. Vikao je da ne smije taknuti niti jednu od nas jer ako budemo pune modrica i ogrebotina neće nas moći prodati po cijeni po kojoj je mislio. Rekao je da će sam ubiti svakoga od njih tko pokuša nešto s nama. Poslije doručka ubrizgali su nam nešto injekcijama. Od toga nam se spavalo. Probudila sam se tek podvečer. Cijeli dan sam izgubila. Bila sam gladna, ali nisu nam ponudili ništa za jelo, a ni na kraj pameti nam nije bilo tražiti nešto. Znala sam da će Tina doći, samo nisam znala hoće li stići na vrijeme. Dovezli su još djevojaka. Jedna je pokušala pobjeći. Nije uspjela. Govorili su nešto o tome kako je sutra dražba. Duboko u sebi sam znala da će nas prodati iako nisam željela razmišljati o tome. Opet su nas drogirali. Valjda su tako bili sigurniji da nećemo pobjeći. Ovoga puta prespavala sam cijelu noć. Ujutro su spremali djevojke u vozila. Nisu ih sve prevozili u jednom da ne probude sumnju. Uredili su ih i odjenuli u čistu odjeću. Putovale su prema odredištu u raznim automobilima. Čekala sam kada će doći moj red, ali nije došao. Ispalo je da smo ja i još neke cure već prodane i da je kupac trebao doći po nas toga dana. Nemate pojma kako je to kad saznate da su vas prodali. Kao da ste neka stvar, igračka, knjiga ili komad odjeće. Ne znam kako bih to opisala. Bilo me tako strah. Razmišljala sam o načinima na koje bismo mogle pobjeći. Ništa mi nije padalo napamet. Tada mi je došao spas. Prvo sam mislila da je jedan od njih i da je došao po nas da i nama dopuste da se okupamo i daju nam čistu odjeću. Kad mi je prišao nekako sam znala da nije jedan od njih. Mislim da je stvar bila u njegovim očima. Bile su nekako pune dobrote. Nije nikako mogao biti onako zao kao ovi ovdje u šumi. Njegove riječi uvjerile su me u potpunosti. Rekao je da je prijatelj moje sestre i da su me došli spasiti. Rekao je da moramo požuriti. Ustala sam. Druga djevojka je također ustala, a ona treća nije mogla. Ne znam je li to bilo zbog droge ili straha. Pomogle smo joj. Jedva je stajala na nogama. Drugog nikog nije bilo, samo nas tri. Tada su došli oni zli ljudi. Jedan je pucao u našeg spasitelja. Bio je ozlijeđen. Odveli su nas dalje do mjesta gdje je bila moja sestra. Bila sam tako sretna što je vidim ali opet tako tužna jer smo sada obje bile u opasnosti. Ne znam što se točno nakon toga dogodilo. Pojavili su se još neki mladi ljudi. Nisam imala pojma na čijoj su oni strani dok nisu progovorili. Bili su na našoj. Borba se odvijala brzo. Ne znam ni sama kako su ovi nenaoružani uspjeli pokoriti ove s oružjem. Svezali su ih, zaprijetili im i onda smo pobjegli. Cijelim putem do kuće sam spavala u automobilu. Baka je bila presretna što nas vidi. Druge dvije djevojke smo također vratili obiteljima. Mi tri smo se spasile, ali mnoge druge nisu.Prođe me jeza kad razmišljam o njima. Strašno je to. Zlikovci su opet prošli nekažnjeni. Eto, sada sam vam sve ispričala. Kako je bilo i kako sam se osjećala. Znam da želite dobro, ali molim vas da me nikada ne pitate o tim danima. Ne želim govoriti o tome. Ne želim se sjećati. Želim zaboraviti ili se barem pretvarati da sam zaboravila. Nastavit ću pisati ovaj blog. Samo od sada ću pisati o svakodnevnim događajima i veselijim stvarima.
Završila sam čitanje i još sam neko vrijeme sjedila na mjestu. Klara možda nije bila najbolji pisac na svijetu, ali bilo mi je jasno kroz što je sve prošla i koliko je propatila. Odlučila sam da ni ja neću spominjati te dane u njenoj prisutnosti. Isto tako sam odlučila da više ne moram niti svraćati na njen blog jer će od sada pisati samo o dečkima, tračevima, glumcima i pjevačima. Nasmijala sam se. Bilo mi je neopisivo drago zbog toga. To je značilo da na njoj nisu ostale velike traume zbog minulih događaja.

...to be continued...

- 06.03.2010. - subota - 19:24 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>
Komentari On/Off
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.

Ovaj blog ste otvorili ovoliko puta:


Pergolas
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu).
Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu.
00. Erik i Martina X
01. Početak tjedna X X X
02. Dome, slatki dome X X
03. Ut. je dan za Buffy X X
04. Upozorenje X X
05. San X X
06. Istina X
07. Erik...izvan snova X X
08. Telefonski pozivi X X
09. Pitanja i odgovori X X
10.Prije nego zora svaneXX
11.Priprema pozor sad X X
12. Uljezi X X
13. Raj na Zemlji X X
14. Nebo se ruši X X X
15. Na ledu X X X
16. Posljednji ispraćaj X X
17. Pidžama-Party X
18. Prijateljice X X
19. Doktor Kolar X X
20. Obična X
21. Nulti pacijent X
22. Posljedice X X
23. Među nama X