Ina's World of Stories
4. Upozorenje
|
2. dio četvrtog poglavlja „Tina, nije valjda da te toliko brine subota?“ upitala je napokon nježno mi dodirujući kosu. „Subota?“ rekla sam zbunjeno. Trebalo mi je nekoliko sekundi da se sjetim što je u subotu. Trenutno mi je u mislima jedino bio san koji sam noćas sanjala i uzrujana lica mojih roditelji. Imala sam loš osjećaj u vezi svega toga. Jednostavno mi nešto nije dalo mira, a nisam imala pojma o čemu se zapravo radi. „Ah, subota. Ma ne. Nije to. Imala sam neki ružan san, a i doma su moji nešto uzrujani. Imam osjećaj da mi nešto taje, a ne znam što“, bila sam napola iskrena. Izgledalo je kao da je moj odgovor zadovoljio Natašinu znatiželju. Ana i Silvija me nisu ništa ni pitale. Možda su mislile da je bolje da me malo ostave na miru. Bila sam im zahvalna na tome. „Idemo unutra“, rekla je Ana gledajući na sat. Pauza je očito prošla i morale smo natrag u učionicu iz hodnika na kojem smo do tada stajale. Ostatak dana prošao mi je nekako u magli. Na većini satova sam nastojala zapisivati sve što je profesor govorio, ali koncentrirati se nisam mogla. Stalno sam razmišljala o tome od koga smo Erik i ja bježali u snu. Brinulo me i što njega nije bilo kad su me ta nepoznata bića sustigla. Zašto me ostavio samu? Ta misao je bila toliko apsurdna budući da je sve bio samo san, ali nisam si mogla pomoći. U četiri sata smo napokon krenule kući. Cure su izgledale sretno i bezbrižno. Nataša je prepričavala svoj san o Lovri, a ja sam se samo pretvarala da slušam. Autobusu je trebalo barem dvadeset minuta da se spusti do Kaptola. Svo to vrijeme nisam progovorila niti riječi. „Dobro, Tina, ti mene stvarno plašiš! Nisam te još nikada vidjela takvu!“ rekla je Nataša. Od njih tri ona mi je bila najbliža, a i nju sam najdulje poznavala. „Ma ne brini. Bit ću ja bolje. Samo trebam doći doma i naspavati se malo“, govorila sam, a čak sam i samoj sebi zvučala neuvjerljivo. „No dobro. Budi navečer na MSN-u! Bit ćemo sve četiri pa ćemo se dogovoriti za subotu. Tako da ne moramo dolaziti do tebe. Moramo smisliti što ćeš obući i tome slično“, rekla je Nataša, a Ana i Silvija samo su se nasmiješile. Činilo se kao da se one više raduju mom spoju s Vedranom u subotu nego ja sama. „Ok!“ rekla sam i potrčala da uhvatim svoj tramvaj. Kad je tramvaj krenuo, bilo mi je drago što sam napokon sama. Bilo sam tako nemirna, a nisam imala razloga biti. Dvadeset i pet minuta poslije sam sišla s tramvaja i pješice krenula prema svojoj kući. Vidjela sam susjedu kako šeće sa svojom malom unukom. Vrijeme se proljepšalo. Bilo mi je drago zbog toga, ali još uvijek me nešto uznemiravalo. Loš predosjećaj kojeg se nisam mogla riješiti. Pozdravila sam susjedu, a njena unuka me čak zagrlila oko struka. Sva djeca su me oduvijek voljela. „Tko bi očekivao da će poslije onoliko kiše jutros, sada biti tako lijepo“, rekla je susjeda. „Da“, složila sam se. Malena me pustila iz svog zagrljaja pa su one krenule dalje prema dječjem igralištu, a ja prema svojoj kući. Jedva sam čekala da stignem. Bila sam već opasno gladna. Srijedom bi svi došli kući prije mene i mama bi mi pripremila nešto fino. Sanjarila sam o palačinkama s čokoladom. Polako sam već zaboravljala na svoj strah i onaj loš predosjećaj. Pogledala sam lijevo i desno u želji da pređem cestu ispred svoje kuće i napokon stignem doma. Tada se dogodilo. Čula sam Erikov glas. Znala sam da ne sanjam. Pogledala sam uokolo, ali nigdje ga nije bilo. Morala sam se podsjetiti da je Erik bio samo san i da je bilo ludo uopće očekivati da će biti ovdje u mojoj ulici. Jedan susjed je prao automobil. Inače je ulica bila prazna. „Bježi!“ javio se glas ponovno. Stajala sam kao ukopana. Nisam se mogla pomaknuti, a srce mi je tuklo kao ludo. Zar sam izgubila razum? Ovo nije moglo biti stvarno. „Obećala si. Bježi!“ ponovio je odlučno, a meni je kroz glavu prošao san od prošle noći. Još sam sekundu ili dvije stajala na mjestu, a onda sam počela trčati natrag istim putem kojim sam i došla. Nije imalo smisla. Moji instinkti govorili su mi da se vratim i uđem u kuću, ali moje srce vjerovalo mu je u potpunosti. Stala sam tek kad sam došla do malog parka. Sjela sam na klupu i pokušavala razbistriti misli. „Dobro je. Sad si na sigurnom“ čula sam njegov glas u svojoj glavi. Sad sam sigurna? A od čega sam uopće bježala? Odgovor mi je sinuo iznenada. Opasnost je bila u kući! Što god to bilo, Erik me spasio, ali svi su bili doma. „Mama, tata...“ promrmljala sam sebi u bradu ustajući s klupe. Pojurila sam natrag. Noge su me boljele od napora. Onaj susjed koji je prao svoj automobil pogledao me čudno. Nije mu bilo jasno zašto jurim s jednog kraja naselja na drugi. Utrčala sam u kuću bez straha za svoju sigurnost. Nisam razmišljala o tome da se i meni može nešto dogoditi. Sve je bilo tiho i činilo se normalno. Možda sam sve to umislila. Samoj sebi sam se činila smiješnom u tom trenutku. Navukla sam svoje roze šlapice i ušla u kuhinju. „Mama?“ zazvala sam ali nitko mi nije odgovorio. Na štednjaku je bila zdjela s juhom, ali štednjak je bio ugašen. Izgledalo je kao da je mama krenula podgrijati juhu, ali ju je nešto prekinulo u tome, pa je ugasila plin. Krenula sam prema dnevnoj sobi. Onaj neugodni osjećaj polako se vraćao. „Tata?“ plaho sam rekla i sledila se. Oboje su bili tu. Sjedili su jedno kraj drugoga na kauču pred televizorom kao i mnoge večeri prije. No sada je televizor bio ugašen. Njihove oči su bile prazne i beživotne. Na čelu su imali rupu od metka. Netko ih je hladnokrvno ustrijelio. Bile su to sitne rupice, samo malo krvi. Nisam se mogla svladati i rukom sam dotaknula majčino čelo. Pogledala sam svoje prste. Bili su krvavi. Šumilo mi je u ušima i soba se počela okretati. Vrisnula sam. Jedva sam dolazila do zraka. Onesvijestila sam se. |
- 30.07.2009. - četvrtak - 15:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |