Ina's World of Stories
11. Priprema...pozor...sad
|
Prvi dio 11. poglavlja Probudila sam se već u 8 sati ujutro. Zapravo, prema mom satu nedostajalo je još 13 minuta da bi doista bilo 8. Erik nije bio kraj mene kad sam otvorila oči i odmah me uhvatila panika. „Erik?!“ ustala sam i zazvala njegovo ime gledajući oko sebe i tražeći ga pogledom. Kamo je mogao otići. Zašto me ostavio samu? Napravila sam korak i opasno se zaljuljala na nogama. Nisam bila naviknuta na spavanje u ovakvim uvjetima usred šume i bez udobnog kreveta. Bolio me vrat, a sada sam shvatila da me boli i noga. Valjda sam nekako ležala na njoj ili slično. Trnci su mi prolazili desnim stopalom. Ispružila sam nogu i pričekala da neugodni osjećaj prođe. „Hej, dobro jutro“, čula sam Erikov glas iza svojih leđa. Okrenula sam se istog trena kao da se moram uvjeriti da je doista ovdje, da nije sve bio samo predivan san i ono najvažnije, da me nije ostavio ovdje samu. „Gdje si bio?“ upitala sam još uvijek zabrinuta. Prišla sam mu bliže. Nešto je tražio po velikoj crnoj naprtnjači koju je ponio sa sobom na put. Izvadio je čokoladu i pružio mi ju. Uzela sam ju ni ne razmišljajući o tome. „Opusti se, Martina. Sve će biti dobro“, rekao je smješkajući se. Zavidjela sam mu na opuštenosti. Mene je s druge strane bilo užasno strah da će sve krenuti po zlu. Bojala sam se da nećemo uspjeti da neću nikada više vidjeti Klaru. Možda nikada više neću vidjeti ni baku niti Natašu ili ikoga drugoga. Sigurno neću ako sada poginem ovdje. Otvorila sam čokoladu i pojela jednu kockicu. Bila sam gladna, ali nisam mogla jesti. Vratila sam mu je natrag. Na pamet mi je pala nova ideja. Nije se činila loša pa sam ju odlučila podijeliti s njim. „A da pozovemo policiju? Onaj inspektor ili tko je već bio što je razgovarao sa mnom rekao mi je da pokušavaju uloviti ove ljude ali im nikako ne ide. Možda ako ih nazovemo i kažemo im gdje su...možda mogu doći i napokon ih staviti iza rešetaka i spasiti sve djevojke. Možda smo to trebali učini još sinoć!“ govorila sam ljuta na sebe jer se nisam toga prije sjetila. „Ma daj, Tina. To zvuči dobro, ali siguran sam da oni imaju svoje veze u policiji i da bi saznali da su otkriveni istog trena kad bi mi to javili policiji. Vjerojatno bi zbrisali u trenu. Ako i ne bi saznali odmah, policija bi došla ovdje sa silnim automobilima i najavili bi im svoj dolazak sami. To nije opcija. Ne brini. Ja ću sve srediti“, uvjeravao me. „Bez uvrede ali možda se malo precjenjuješ. Mislim, valjda jesi snažan kao što kažeš i brz, ali njih je puno i imaju oružje. Ne želim da stradaš“, napokon sam prošaptala gledajući u pod. Prišao mi je još bliže i svojim dlanom odvojio moj pogled s tla i usmjerio ga prema svome licu i svojim prekrasnim tamnim očima. Činio se tako samouvjeren u vezi svega. Da sam barem ja mogla biti takva. „Drago mi je što brineš za mene jer to znači da ti je stalo“, počeo je: „Ali nema potrebe za tim. Meni neće biti ništa. Do podneva ćemo već biti u Zagrebu i tvoja sestra će biti s nama. Tvoja baka i onaj mali zamorac bit će sretni. Moći ćete u miru sahraniti tvoje roditelje. Krenut ćeš na fakultet i Klara u školu. Sve će se vratiti u normalu. Vidjet ćeš svoje prijatelje. Opet gledati svoju omiljenu seriju i pisati zadaće.“ Iznenadilo me koliko toga on zna o meni. No nije bilo čudno budući da se mi nismo poznavali tek par dana koliko smo proveli zajedno nego puno duže iz onog tajanstvenog svijeta snova. „O čemu razmišljaš?“ upitao me kad nisam ništa odgovorila. Hvatala me nervoza dok sam razmišljala kako da formuliram svoje pitanje. „Znači sve će biti kao prije? Baš sve?“ upitala sam u nadi da se iz moga glasa ne može primijetiti koliko sam bila nervozna. „No, dobro, ništa neće vratiti tvoje roditelje, ali ti i Klara ste jake i mlade, nastavit ćete živjeti. Vaši roditelji bi to htjeli“, govorio je krivo protumačivši moju nervozu. Naravno da me brinulo kako ćemo dalje sad kad mame i tate više nema, ali nekako još nisam bila niti prihvatila tu činjenicu da ih nema pa je sve to bilo previše nestvarno da bi mi to sada palo napamet. Sjetila sam se toga tek kada je on to spomenuo i malo me stegnulo oko srca, ali nešto drugo me sada brinulo još više. Možda sam bila užasna osoba, ali više od svega na svijetu nisam željela da on ode iz mog života. Hoću li ga opet početi viđati samo u snovima? Koliko god ti snovi bili stvarni, više se nisu činili dovoljnima. „Tina? Opet si se izgubila? Jesi li dobro?“ upitao je zabrinuto jer sam opet odlutala u mislima. „Dobro sam. Samo... Znači osim mame i tate sve će biti kao prije?“ ponovila sam pitanje osjećajući se poput idiota. Zapravo sam ga htjela pitati milijun drugih stvari. Hoćeš li ti opet nestati iz mog života? Hoću li te opet vidjeti izvan snova? Je li ti ono što se između nas dogodilo noćas značilo onoliko koliko je značilo meni? Zašto si mi dolazio u snove? Zašto baš ja? Počeo se tajanstveno smijuljiti kao da on zna nešto što ja ne znam. Ili je možda shvatio što me brine i to mu je bilo smiješno? Možda mu nisam značila apsolutno ništa. Odjednom mi je sinulo da možda nisam bila jedina kojoj je ulazio u snove. Možda ga je to sve zabavljalo i možda su postojale na stotine drugih djevojaka s istim problemom kao i ja – smrtno zaljubljene u njega. „Neće sve baš biti isto“, rekao je napokon. Srce mi je malo poskočilo. Kad barem ne bi toliko odugovlačio. Neka kaže što želi, samo neka to više izgovori. „Kako to misliš?“ upitala sam hrabro nastojeći obuzdati svoj glas i spriječiti podrhtavanje koje bi se jasno moglo čuti u njemu. „Pa, morat ćeš razgovarati s onim svojim dečkom i objasniti mu da to što on tebe voli nije dovoljno da bi veza uspjela“, govorio je igrajući se s pramenom moje kose i izbjegavajući moj pogled. Srce mi je opet poskočilo. Doista je imao pravo onaj koji je rekao da nada umire posljednja. Još uvijek sam se nadala da će reći ono što želim čuti. „Zašto?“ poticala sam ga, a on se i dalje smijuljio ne gledajući me u oči. „Zato, slatkice, što te ja ne želim dijeliti ni s kim!“ rekao je sada me gledajući ravno u oči: „Osim naravno s tvojom bakom i sestrom...i zamorcem ako baš moram.“ Moje srce počelo je divljački skakati...od sreće. Osjetila kako mi se koža naježila kao i obično kad bi me nešto jako razveselilo. Bila sam bez riječi i samo sam gledala u njega. Povukao me k sebi i poljubio. Letjela sam negdje visoko iznad oblaka i oko mene bile su ptičice i leptiri. Posvuda su padale latice ruža. Mirisalo je cvijeće i sjalo je sunce, tako veliko i toplo. Ili sam se barem ja tako osjećala. „Sada moramo razgovarati o ozbiljnijim stvarima“, rekao je prekinuvši poljubac i vrativši me u stvarnost. Samo sam kimala glavom. Još uvijek sam bila bez riječi. „U deset sati bismo trebali izvesti cijelu akciju. Ulazimo unutra jednako kao i jučer. Ako sretnemo bilo koga od njih na putu...pa...ja ću se pobrinuti za to. Idemo do...“ „Nećeš nikoga ubiti, zar ne?“ prekinula sam ga. Nisam znala zašto je to važno ali bilo je važno. „Neću. Nisam još nikada nikoga ubio. Nismo stvoreni da bismo ubijali. Zapravo, još nikada nisam niti doživio ovako nešto...“ „Molim?! Misliš nikada se nisi borio s nekim zločestim dečkima?“ panika se opet vratila. „Ne. No dobro, kad smo bili mali znao sam se potući s braćom, ali naša snaga nema tu namjenu. Nismo stvoreni da bismo ubijali ili se borili. Još važnije nismo odgojeni na taj način. Možda sam ti to trebao prije objasniti“, zvučao je zabrinuto. „Ne, ja sam kriva. Ne znam zašto sam to uopće tako zamislila. Valjda zato što si snažan i brz. Djeluješ poput nekog super junaka iz stripa a oni se obično bore sa zločestim dečkima i spašavaju grad svaki dan. Nije mi palo napamet da si možda zapravo sasvim običan...sasvim obična muška osoba...mmmm...koliko ti je zapravo godina?“ „22. Dakle, samo sam malo stariji od tebe i da, naša djetinjstva nisu bila toliko različita osim što su mene povremeno proučavali ludi znanstvenici“, smijao se. „Nastavi s planom.“ „Dakle, doći ćemo do djevojaka. Ne bi ih trebalo biti puno zbog dražbe. Tvoja sestra bi trebala biti među njima. Uzmemo je sa sobom i odemo. To je to. Neće je tražiti. Nemaju oni volje za to. Uostalom, jedna više ili manje svejedno im je. A i ne žele policiju za vratom“, zvučalo je tako jednostavno dok je on to izgovarao. |
- 11.11.2009. - srijeda - 00:11 - Komentari (18) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |