Ina's World of Stories

1. Početak tjedna

2. dio prvog poglavlja

Pisala sam sve što je profesor pisao na ploču, ali nisam uopće znala što učimo. Moglo je biti na francuskom što se mene ticalo. Toliko sam bila zaokupljena svojim mislima.
„Ima li kakvih pitanja?“ upitao je profesor gledajući po učionici.
Nitko nije rekao ni riječi iako sam znala da nas ima dosta koji kao i ja samo prepisuju s ploče i ni ne trude se razumjeti o čemu se tu zapravo radi.
„Je li svima jasno kako smo zaključili ovaj zadnji dio? Mislim na ovo tu u zadnjem retku na desnoj ploči“, nastavio je profesor.
Kao odgovor je opet dobio samo tišinu.
„No dobro, ako je svima jasno, ne trebam ponavljati. Petnaest minuta pauze pa nastavljamo“, rekao je pomirivši se s činjenicom da nitko neće ništa pitati u vezi gradiva.
Čim je profesor napustio učionicu ostavljajući studente da se odmore petnaest minuta i pripreme za drugi sat njegovog predavanja, ja sam pokupila svoje stvari i premjestila se u drugi red.
„Tina, opet si skoro zakasnila!“ prekorila me Nataša sa smiješkom na licu.
„Znaš mene, nikada ne mogu stići na vrijeme. Prekasno ustanem, onda mi treba sto godina da se spremim i krenem, a ni promet ne pomaže“, rekla sam i bilo mi je drago što opet vodim normalan razgovor.
„Kako je Miško?“ upitala me Silvija.
Ona je oduvijek voljela životinje kao i ja, a Miško je bio moj zamorac star godinu dana i nešto sitno.
„Dobro je. Pravi mali žderonja. Jučer sam ga pustila da hoda po sobi i jurio je kao lud. Onda je došla Klara i sakrio se pod stol. Njih dvoje nikako da se slože“, rekla sam i počela se smijati.
Njih tri smijale su se sa mnom. Treća od mojih prijateljica bila je Ana. Ona je uvijek bila nekako šutljiva i povučenija čak i od mene. No bila je jako draga osoba i uvijek spremna pomoći. Ne trebam niti govoriti koliko puta nam je svima pomogla sa zadaćom. Ponekad se činilo da ima sveznajući mozak. Mislim da nije bilo toga što Ana nije znala ili mogla naučiti.
„Jesi li ti napisala zadaću? Brčić je rekao da ju moramo predati za tjedan dana. Mene muči zadnji zadatak“, rekla je Ana pogledavši me kratko i onda se opet vratila onome što je računala na papiru.
„Nisam još“, priznala sam.
Ja nikada nisam bila osoba koja je na vrijeme obavljala sve za fakultet. Kao i većina studenata, prakticirala sam ono kampanjsko učenje i pisanje zadaća u zadnji čas.
„Lovro je danas presladak. Da si ga samo vidjela. Ima neke nove hlače u kojima mu guza izgleda presavršeno“, Nataša me uputila.
Lovro je bio dečko s naše godine, ali godinu dana stariji od nas jer je jednu godinu pauzirao. Općenito mišljenje studentica s naše godinu bilo je da je Lovro prezgodan. Mi smo dakako dijelile to mišljenje. Na našu žalost, Lovro je bio u drugoj grupi na većini predavanja jer su nas abecednim redom dijelili u grupe.
Nasmiješila sam se Nataši, ali pogledom sam već pratila drugog dečka koji je meni također bio zgodan. U njegovom slučaju većina cura nije dijelila moje mišljenje, ali mene nije bilo briga. Ponekad nisam znala da li me kod njega više privlači njegov izgled, njegovo ponašanje ili pak njegov intelekt jer bio je pametan jednako kao i naša Ana. Zvao se Vedran.
„Vidi. Meni je sad rješenje ispalo ovako. Malo je ružno, ali moglo bi biti točno“, govorio je Ani pokazujući joj papir na kojem je riješio zadatak.
Ana je pogledala i pokušavala shvatiti što je on radio. Vidjela sam njezin osmijeh i znala sam da su sada već bliže rješenju.
„Bok, Tina. Kako si?“ upitao me dok je čekao da Ana dođe do kraja zadatka.
„Dobro sam. Ti?“ upitala sam.
Nekako sam pred dečkima koji su mi se sviđali uvijek gubila dar govora. Bio je to moj problem još od vrtića. Stvarno je smiješno kako je Bog neke ljude stvorio brbljavima poput Nataše, a neke povučenima poput mene i Ane.
„Ne mogu se požaliti. Jesi li ti napisala zadaću?“ nastavio je razgovor.
Nisam nikada kužila što je s tim genijalnim umovima. Zar nikada ne znaju razgovarati ni o čemu što nema veze sa školom, ispitima i zadaćama?
„Nisam još...do kraja“, promrmljala sam iako je i to bila laž jer ne samo da nisam napisala zadaću do kraja nego je još nisam niti započela.
„Da! To bi moglo biti to! Baš sam glupa što se toga sama nisam sjetila“, povikala je Ana iznenada.
Vedran i ja smo ju pogledali i nasmiješili se. Onda smo opet pogledali jedno drugo.
„Ako trebaš pomoć samo me nazovi. Imaš moj broj, zar ne?“ upitao me.
Kimnula sam glavom dajući mu potvrdan odgovor. Imao je tako lijepe smeđe oči. Bilo se teško koncentrirati na ono što je govorio.
Profesor Brčić vratio se u učionicu i Vedran se udaljio na svoje mjesto, a mi četiri smo počele pratiti nastavu.
Nakon tog početnog duplog sata predavanja, imale smo pauzu od sat vremena. Odlučile smo iskoristiti vrijeme tako da odemo do studentske menze i pojedemo nešto.
„Vrijeme je baš čudno! Jutro je bilo malo hladno, a sad je već vruće. Jednostavno je prevruće za ovo doba godine“, rekla je Nataša.
„Znam. Slažem se s tobom, ali mi tu ništa ne možemo“, složila sam se ja.
„Naravno da možemo. Vrijeme je ovako toplo jer dolazi do velikih klimatskih promjena. To je sve zbog zagađenja. Mi ljudi ne znamo čuvati ono što smo dobili, pa jednostavno uništavamo Zemlju“, nadovezala se Ana.
„Što ćemo jesti?“ prekinula je Silvija razgovor koji je mogao prerasti u žučljivu raspravu poznavajući Anu i Natašu.
Red je bio dug i prošlo je barem petnaest minuta dok smo napokon došle do hrane.
Ja sam uzela juhu od povrća, odrezak od soje, rižu i salatu. Studentska hrana nije bila loša, a dobivali smo ju stvarno jeftino.
Slijedila sam Natašu i Silviju do praznog stola u kutu. Ana je sa svojim pladnjem hodala iza mene.
Pojela sam juhu i zatim se prihvatila glavnog jela. Ispalo je da sam bila gladnija nego što sam mislila.
„Jedva čekam ljeto. U srpnju idem kod tete u Australiju. Nisam još nikada tamo bila, ali navodno je presuper i stvarno jedva čekam“, počela je Nataša razgovor.
„Sretnice!“ uzdahnule smo nas tri.
„Znam! A što ćete vi raditi preko ljeta?“ upitala je dalje.
„Ja vjerojatno idem na more s mamom, tatom i Klarom kao i svakog ljeta. Malo ću biti kod bake u Bjelovaru. Vjerojatno ću ići na bazene. Možda nađem i neki poslić i zaradim koju kunu“, uživjela sam se u planove.
„Ljeto je još daleko, curke! Treba još puno učiti do ljeta i riješiti sve te ispite. Mene hvata jeza kad se sjetim“, rekla je Ana na što smo sve počele proizvoditi glasove kao buuu.
„Štreberice!“ rekla sam i trknula je laktom u šali.
„Ja sam samo realna!“ nije se dala Ana.
„E pa ja idem u Australiju čak i ako padnem sve ispite! Takva prilika ne pruža se često i to se ne propušta!“ zaključila je Nataša razgovor.
Dalje smo jele u tišini.

- 20.07.2009. - ponedjeljak - 16:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>
Komentari On/Off
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.

Ovaj blog ste otvorili ovoliko puta:


Pergolas
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu).
Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu.
00. Erik i Martina X
01. Početak tjedna X X X
02. Dome, slatki dome X X
03. Ut. je dan za Buffy X X
04. Upozorenje X X
05. San X X
06. Istina X
07. Erik...izvan snova X X
08. Telefonski pozivi X X
09. Pitanja i odgovori X X
10.Prije nego zora svaneXX
11.Priprema pozor sad X X
12. Uljezi X X
13. Raj na Zemlji X X
14. Nebo se ruši X X X
15. Na ledu X X X
16. Posljednji ispraćaj X X
17. Pidžama-Party X
18. Prijateljice X X
19. Doktor Kolar X X
20. Obična X
21. Nulti pacijent X
22. Posljedice X X
23. Među nama X