Ina's World of Stories
5. San
|
1. dio petog poglavlja Sjedila sam na plaži na ručniku i promatrala nebo. Oblaci su se počeli približavati. Znala sam da će uskoro pasti kiša. Apartman u kojem smo odsjeli nije bio daleko pa me to nije brinulo. „O čemu razmišljaš, Tina?“ mama me upitala. Upravo je izašla iz mora zajedno s tatom i sjela na ručnik kraj mene. Pogledala sam ju i nasmiješila se. „Ma ništa. Samo kako je divno što smo svi ovdje zajedno.“ „Znaš, Tina, ponekad život ne ide onako kako smo ga planirali“, uključio se tata u naš razgovor i djelovao je nekako preozbiljno. Pitala sam se gdje sam već čula te riječi. Činilo mi se kao da ih je tata jednom već izgovorio. Negdje duboko u podsvijesti sjetila sam se razgovora koji smo vodili u mojoj sobi. Tada je tata izgovorio istu rečenicu, ali sve to je pripadalo nekoj drugoj stvarnosti. „Ljudi griješe. Žele najbolje onima koje vole, ali ponekad to ne mogu učiniti“, nastavio je tata, ali ja ga nisam htjela slušati. Ovdje je bilo tako lijepo i nisam imala namjeru dopustiti bilo čemu da mi to pokvari. Pretpostavljam da sam negdje duboko u sebi znala da sanjam i da ništa od ovoga nije bilo stvarno, ali bila sam sa svojim roditeljima koje sam toliko voljela i za mene je to bilo dovoljno. „Želiš li sladoled?“ upitala me mama. Okrenula sam se prema njoj. „Mislim da će uskoro početi kiša. Možda bismo trebali pokupiti svoje stvari i otići u apartman“, rekla sam. „To je dobra ideja. Možemo se poslije prošetati do slastičarne i svi zajedno pojesti sladoled“, složila se mama. Bilo je nekako neobično za nas da vodimo ovako beznačajan razgovor. Mama je ustala i počela slagati svoj ručnik i spremati stvari u veliku torbu za plažu. Ja sam slijedila njen primjer. Pokupili smo sve, obukli se i krenuli prema apartmanu. Topao tuš tako mi je lijepo prijao. Voda me opuštala. Poslije sam se obukla i sušila kosu. Kao i uvijek trebalo mi je dugo da počešljam svoju kosu. Bila je čupava i gusta, ali uspjela sam je ukrotiti. Tek nakon što smo stigli u slastičarnicu, kiša je počela padati. Isprva je padala polako, onako uobičajeno za ljetno vrijeme, a onda se pretvorila u pljusak. U sljedećem trenutku jela sam svoj sladoled od jagode. Više sam voljela čokoladu, ali iz nekog razloga sam očito naručila jagodu. Na jednom sam opet bila na plaži i nije padala kiša. Sunce je bilo tako lijepo i tako toplo. Zatvorila sam oči i okrenula lice prema suncu. Osjetila sam nečije prisustvo iza sebe. Okrenula sam se i Erik je bio tamo. Promatrao me. „Ne možeš bježati“, rekao je, a ja sam ga zbunjeno gledala. Što je mislio pod time? Ja sam samo uživala na suncu. Nisam uopće bježala. „Znaš da ovo nije stvarno!“ rekao je unoseći mi se u lice. Djelovao je pomalo ljutito. „Sunce je stvarno“, rekla sam mirno kao da je baš to bilo ono na što je on mislio. „Martina“, izgovorio je moje ime i zvučalo je kao da namjerava reći još puno toga, ali ne zna kako bi to izrekao. „Erik“, povela sam se za njegovim primjerom, ali bila sam izgubljena u njegovoj pojavi. Te prekrasne oči i njegove crte lice zračile su nečim nestvarnim, superiornim. Opet sam sjedila u slastičarnici i gledala kroz prozor. Kiša je bila sve gora. Učinilo mi se da čak pada led što je bilo tako neobično za ovo doba godine. Mama, tata i ja hodali smo natrag prema apartmanu. Vrijeme se promijenilo i opet je bilo sunčano. Zaželjela sam laku noć svojim roditeljima i ušla u svoju sobu u apartmanu. Zagledala sam se u dva kreveta u njoj. Trčali smo kroz šumu, a oni su nas opet proganjali. Još uvijek nisam znala tko su oni niti što žele, ali Erik ih se bojao pa su očito bili opasni. Mene nije bilo strah jer sam ovoga puta čvrsto držala njegovu ruku. Nisam htjela da me opet ostavi samu. Nekako sam ipak završila sama. Stajala sam zbunjeno na cesti, a prema meni je jurio automobil. Pomislila sam da ću sada umrijeti i nisam se bojala. Mogla sam samo koraknuti u stranu i maknuti se s ceste no nisam bila sigurna da sam to željela. Automobil mi se primicao. Bio je toliko blizu. Zatvorila sam oči i čekala udarac. No samo sam pala na travu kraj ceste. Erik me srušio. Nije dopustio automobilu da me pregazi. Zašto? Bila sam zbunjena. Zar nije shvaćao da se ne želim probuditi i da ne želim živjeti? Prestali smo se kotrljati niz padinu i ležala sam na travi gledajući u njegove oči. „Ja ću te uvijek čuvati!“ rekao je: „Volim te. Zauvijek.“ Nalazila sam se u sobi u apartmanu i gledala sam u dva prazna kreveta. Pitanje je bilo u mojoj glavi, ali nisam ga željela niti pomisliti. Otvorila sam vrata kupaonice i ušla unutra. Nalazila sam se u dnevnoj sobi naše kuće u Zagrebu. Polako sam hodala. Jedino što sam čula bili su moji koraci i moji otkucaji srca. Slike su počele kružiti oko mene kao vrtlog. Vidjela sam lica svojih roditelja nasmiješena i sretna, pa tužna, pa...mrtva. „Ne, ne, ne!“ mrmljala sam, ali nisam mogla ukloniti stvarnost. Opet smo bili na plaži kao na početku. Mama je izašla iz vode i spremali smo se natrag u apartman. „Gdje je Klara?“ mama je upitala u panici. Panično sam gledala oko sebe, ali nisam je nigdje mogla vidjeti. „Klara?“ rekla sam tiho kao da me može čuti. Erik me čvrsto držao objema rukama i natjerao me da gledam u njega. „Moraš se probuditi!“ rekao je odlučno. Mama, tata, Klara i ja sjedili smo za stolom i večerali. Klara je počela nestajati. Bila je tako blijeda, tako nestvarna. Činilo se da nitko osim mene to ne primjećuje. Gledala sam u dva prazna kreveta u apartmanu. Gdje je Klara? Sada više nisam mogla odagnati to pitanje. Zvonilo mi je u glavi. Odzvanjalo je među zidovima. Erik me čvrsto držao za ruku. „Ne boj se, Tina. Ja ću te čuvati. Neću nikome dati da ti naudi. Trebam te“, govorio je. Ja sam poslušno išla za njim čvrsto ga držeći za ruku. „A gdje je Klara?“ upitala sam ga. „Tko je Klara?“ upitao je zbunjeno. „Moja sestra. Moja mlađa sestra“, rekla sam. „Oprosti“, bilo je sve što je on rekao. |
- 03.08.2009. - ponedjeljak - 11:36 - Komentari (11) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |