Ina's World of Stories
10. Prije nego zora svane
|
2. dio desetog poglavlja Nadam se da nitko neće imati problema s ovim poglavljem. Seksualni dio bio je neizbježan no pokušala sam ne napisati gotovo ništa, samo nešto onako apstraktno upravo zbog čitatelja mlađe dobi. Inače se ne ograničavam tako, ali inače ne pišem za čitatelje sve dobi, pa se nadam da je sve ok. Ipak mi je ovo tek prva priča koju objavljujem na blogu. Protresao me. Malo sam došla k sebi. „Možemo li otkriti komu su prodane?“ upitala sam puna nade. „Ne. Nikada ne koriste prava imena, ali Tina, tu piše da nisu isporučene. Zapravo datum isporuke zakazan je za sutra u podne!“ Erik je zvučao oduševljeno. To je i mene malo trgnulo. „Što to znači? Još uvijek je možemo spasiti?“ upitala sam upućujući mu preklinjući pogled. „Mislim da možemo. Gledaj, sutra ujutro u 9 većina muškaraca odlazi. Moraju ići na tajnu lokaciju radi dražbe da osiguraju mjesto i drže stražu. Neki prevoze djevojke. To rade različitim automobilima da policija čak i ako ih zaustavi ne posumnja ništa jer djevojke neće od straha ništa reći. Poanta je da će ih ovdje ostati malo. Tvoja sestra i još neke djevojke trebaju biti isporučene sutra u podne. Kupac će sam doći po njih...ovdje!“ objasnio mi je brzo govoreći. „Dakle, sutra oko recimo 10 sati, ovdje će biti naoružanih muškaraca koliko ih ti možeš srediti i moja sestra još će uvijek biti ovdje da ju ja mogu odvesti doma?“ upitala sam. „Tako nekako“, potvrdio je i pao mi je ogroman kamen sa srca. Zagrlila sam ga čvrsto. Izgledao je malo iznenađeno, ali ipak je i on mene zagrlio. Pustila sam ga iz zagrljaja, ali još uvijek sam mu stajala blizu. Gledala sam njegove oči i pritom sam morala podići pogled jer je bio toliko viši od mene. Mirisao je jednako kao i u mojim snovima. Možda čak i bolje. Položila sam svoj dlan na njegovo lice. Podigla sam se na prste želeći ga poljubiti. Zgrabio je moju ruku i povukao me u stranu. U sljedećem trenutku stajali smo iza vrata. Nisam stigla shvatiti ni što se dogodilo ni kako. Bio je tako brz. Onaj čovjek za kojeg sam pretpostavila da je šef ušao je u prostoriju, a za njim još dvojica. Nešto je tražio po ladici. Nisam se usuđivala disati. Srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Što ako čuju moje otkucaje srca? Napokon je pronašao papir koji je tražio. „Da, to je to. Zašto ste ga uopće stavili ovdje!? Budale!“ vikao je, a ova dvojica nisu ništa odgovorila. Nakon toga su se udaljili iz prostorije. „Ovo je bilo blizu“, prošaptao je Erik. „Pričaj mi o tome“, složila sam se. „Idemo sad. Prije nego se vrate.“ Izašli smo jednako oprezno kao što smo i ušli. Nisu nas opazili. Očito nitko od njih nije imao super sluh niti jedno drugo super osjetilo. Nismo vidjeli niti jednu od djevojaka. Činilo mi se da Erik namjerno izbjegava te prostorije. Možda unatoč mojim uvjeravanjima nije vjerovao da bih ja mogla jednostavno odšetati, ako barem na tren ugledam svoju mlađu sestru. Vodio me za ruku kroz šumu. Isprva nisam vidjela gotovo ništa, a poslije su mi se oči malo priviknule na tamu. Erik nije imao tih problema. Kad se napokon zaustavio i ja sam stala. „Ovdje smo sigurni. Ako se bilo tko približi ja ću ga čuti na vrijeme“, rekao je valjda da me umiri. „Dobro“, kimnula sam glavom. Sjeli smo ispod jednog drveta. Sada smo samo trebali dočekati jutro. Samo nekih 12 sati provedenih u čekanju. Trenutno mi se činilo kao da bi sve drugo na svijetu sada bilo lakše nego samo čekati. „Spavaj“, rekao je, ne, naredio mi je. „Ne mogu spavati. Ne dok moja sestra nije na sigurnom.“ „Ne možemo ništa do jutra. Moramo čekati. Trebat će ti snage. Nisi normalno spavala već dulje vrijeme. Spavaj. Ja ću stražariti iako mislim da nas ovdje neće naći. Šuma je sigurna“, bio je uporan, ali i ja sam bila. Nisam znala koliko ću još biti kraj njega. Tamo, prije nego što su ušli oni ljudi i prije nego što smo se morali sakriti, gotovo sam ga poljubila. Još uvijek sam to željela. Bila sam zbunjena. Dijelom sam ga mrzila zbog načina na koji se poigrao sa mnom i mojim snovima, ali dijelom sam se bojala našeg rastanka. Bojala sam se da će kad sutra spasimo Klaru, vratimo se kući i kad mi odgovori na neka pitanja kao što je obećao, on nestati. On će otići i više ga neću vidjeti. Ni u snovima ni na javi. Zašto me to toliko brinulo? Svi oni osjećaji iz snova nisu bili stvarni. Stalno sam si morala to ponavljati. Ovo je bio neki drugi Erik, stvarni Erik. U snovima sam vidjela što je on želio da vidim. Iskoristio me. Zaveo. Stvorio neku iluziju koja nije imala veze sa stvarnošću. „O čemu razmišljaš? Baš si tvrdoglava, znaš. Ne želiš priznati da si umorna.“ „Pričaj mi o sebi“, rekla sam. Namrštio se. Iz nekog razloga nije volio govoriti o sebi. Ranije se zbog previše pitanja razljutio. Ili možda nije smio govoriti o sebi. Možda su te stvari bile povjerljive i ljutilo ga je što ga ja navodim da mi kaže. Ne znam. Erik je bio neka vrsta misterije. „Što želiš znati?“ upitao me vedrijim tonom. Izraz lica mu se promijenio. Sada je bio još sličniji Eriku iz snova. „Bilo što. Pričaj mi.“ Legao je na travu i promatrao zvijezde. Šuma nije bila gusta i nebo se lijepo vidjelo. Legla sam kraj njega. Ako ga nakon sutra nikada više neću vidjeti, nije bilo potrebno pretvarati se. Odlučila sam iskoristiti ovo vrijeme što je najbolje moguće i zapamtiti svaki trenutak proveden s njim da se mogu sjećati kasnije kad se vratim svom svakodnevnom životu. „Rekao sam ti sve o nama. Ne znam što bih ti više pričao.“ Uzeo je moju ruku u svoju i prstima mi dodirivao dlan. Okrenula sam se na bok prema njemu. „Nisi mi rekao sve. Pričao si mi o genetici, o vašoj DNA i genima. To je kao da ja tebi objašnjavam zašto imam zelene oči i ovu čudnu boju kose. Na svijetu ima milijun i više ljudi sa zelenim očima. To ne govori ništa o meni“, objasnila sam mu. Bilo je mračno. Jedina svjetla bile su zvijezde i mjesečina. Meni mrak nije smetao. Bilo mi je lakše govoriti u mraku. „Nas je samo osmero i moja DNA govori puno o meni. No razumijem što misliš. Želiš znati tko sam ja, a ne što sam ja. Istina je da ne znam“, priznao mi je. Opet sam legla kraj njega, ovoga puta bliže njemu. Čekala sam da nastavi. „Cijeli život smo bili izolirani. Drugačiji smo od drugih. Njih sedmero i Doktor su jedina obitelj koju poznajem. Mi smo rezultat dugo godina Doktorova rada. Stvorio nas je da spasi čovječanstvo. Tako barem on govori. Ja osobno nemam pojma tko sam. Doktor je uvjeren da je ovo jedini način da se u budućnosti održi ljudska rasa. Ako smo mi uopće ljudska bića“, glas mu se promijenio dok je izgovarao zadnju rečenicu. Naslonila sam glavu na njegova prsa. Mogla sam čuti otkucaje njegova srca. „Ti nisi nikakav pokus niti čudovište. Tvoje srce kuca baš kao i moje. Ti si ljudsko biće, Erik. Možda malo brže, snažnije i jače od ostalih, ali ipak ljudsko“, rekla sam i mislila sam to što sam rekla. Zagrlio me i poljubio mi tjeme. Bilo je tako divno osjetiti njegove usne u mojoj kosi. Podigla sam pogled prema njemu i napokon ga poljubila. Činilo mi se kao da sanjam. U snovima sam toliko puta osjetila njegove usne na mojima. Sada je osjećaj bio jednak, možda i bolji. Njegove ruke bile su posvuda. Tako nježne, a opet tako željne moga tijela. Možda sam stvarno sve sanjala. Ako jesam nisam se željela probuditi. Ipak nekako nisam vjerovala da sanjam. Kao da je shvatio o čemu razmišljam Erik mi je nježno prošaputao na uho: „Ne sanjaš, ljepotice. Volim te.“ „I ja tebe volim“, mrmljala sam između poljubaca. „Sve je tako ... tako komplicirano...“ govorio je, a ja nisam imala pojma o čemu priča. „Volim te“, ponavljala sam stalno. „I ja tebe. Trudio sam se ne voljeti te i uvjeriti sebe da je sve to samo za krajnji cilj, ali nisam mogao. Ne mogu bez tebe, Tina. Trebam te. Želim te. Volim te“, šaputao je. Još nisam shvaćala o čemu govori. Kakav krajnji cilj? Ali trenutno to nije bilo ni najmanje važno. Bila sam sretna. U njegovom naručju bila sam sigurna i sretna. Nitko mi nije mogao ništa. Sada sam znala zašto sam imala toliko problema s prilaženjem dečkima i zašto nikada nisam imala pravu vezu. Sve je to bilo zapisano negdje. Čekala sam njega da mu dam cijelu sebe. Njemu je pripadao moj život, moja sreća, moja duša, moja ljubav, a od noćas i moje tijelo. |
- 29.10.2009. - četvrtak - 20:28 - Komentari (18) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |