Ina's World of Stories
12. Uljezi
|
Prvi dio 12. poglavlja Činilo se kao da nikoga ni nema u blizini. Mjesto koje je jučer bilo puno muškaraca s puškama danas se činilo napušteno. Oprezno smo prišli kući. Tek kad smo provirili iza zida primijetila sam dvojicu od njih. Valjda stražari. Pogledala sam Erika, ali on nije izgledao ni najmanje zabrinuto pa ni ja nisam htjela brinuti. „Idemo s druge strane“, šapnuo mi je na uho i poveo me oko kuće na drugu stranu do drvenih prostorija u kojima su bile smještene djevojke. Očito nije želio imati susret s naoružanim muškarcima ako nije morao. „Nisu nas opazili“, sada sam ja bila ta koja šaptala. „Nikad ne znaš. Idemo unutra“, rekao je i poveo me kroz vrata. Unutra je bilo užasno. Puno malih...ne bih ih nazvala sobicama, ali u svakoj je bio krevet...ili nešto što je nekoć bilo krevet. Stvari nekih djevojaka bile su uokolo. Jakna, majica, narukvica... „Odveli su većinu“, Erik je rekao kao da mi čita misli. Naime, pitala sam se zašto je sve tako prazno. Prostorije su se protezale duž čitave bočne strane kuće. Netko ih je tako nadogradio. Svaka je imala nešto kao zastor umjesto vrata. Nisam htjela pitati čemu to služi, ali u filmovima su obično na taj način djevojke i njihovi klijenti dobivali malo privatnosti tijekom... Nisam mogla dovršiti rečenicu čak niti u svojoj glavi. Knedla mi je stajala u grlu i neko vrijeme sam stajala tako kao zaleđena. „Jesi li dobro? Nemamo puno vremena. Što brže odemo odavde, to bolje“, rekao mi je Erik i napokon sam se trgnula. „Ti ih pregledaj. Ja te samo usporavam. Puno ćeš brže otkriti gdje je Klara ako potrčiš sam“, rekla sam i zvučalo je razumno. „Ostani ovdje i ne miči se. Nazad sam za minutu!“ rekao je. Činilo mi se kao da je jednostavno ispario nakon toga, ali zapravo je samo otrčao velikom brzinom. Osjećala sam se nelagodno ovako sama usred neprijateljskog teritorija. Samo da se Erik što prije vrati i dovede Klaru. Učinilo mi se da sam nešto čula iza sebe i okrenula sam se, ali nikoga nije bilo, samo prazna prostorija. Već mi se priviđaju stvari, krasno! Obgrlila sam se rukama kao da mi je hladno iako nije bilo. Samo me bilo jako strah. Sada mi se činilo glupim što sam Erika poslala samog i što nisam išla s njim. „Tražite nešto, gospođice?“ glas iza mene me paralizirao. Jedva sam disala i nisam se usuđivala okrenuti. Bio je muški glas. Meni nepoznat. Zvučao je ugodno, ali znala sam da tko god se nalazio ovdje nije mogao biti ugodan. Napokon sam se okrenula prema njemu. Bio je to onaj muškarac za kojeg sam pretpostavila da je neka vrsta glavnog zapovjednika ili šefa ovdje. „Ja...jaaa... Izgubila sam...se...u šumi“, promucala sam. Bilo je glupo, ali jedino što mi je palo napamet. „Doista?“ upitao je. Uopće nije djelovao uznemireno. Zašto i bi? Ja sam bila samo obična djevojka koju je lako mogao ubiti ako je htio. „Da. Šetala sam s dečkom i odvojili smo se. Ja sam vidjela... Vidjela sam kuću. Svjetlo...pa sam mislila da možda ima ljudi...da netko pomogne...“ govorila sam nepovezano. Na tren sam se ponadala da će mi povjerovati i pustiti me da odem. Nadala sam se i da će Erik shvatiti što se događa i da se neće odati. „A jučer ste se pretpostavljam Vi i Vaš gospodin dečko također izgubili? U mom uredu?“ upitao je, a ton glasa mu se nije ni najmanje promijenio. Zvučao je tako ugodno kao da smo dugogodišnji poznanici i sreli smo se na cesti nakon dugo vremena pa razgovaramo. „Mooo...ooo...olim?“ uspjela sam izgovoriti. „Šefe, tu je! Čini se da su došli po djevojke ili bar jednu od njih“, doviknuo je neki čovjek iz drugog smjera...smjera u kojem je Erik otrčao. Zar su ga uhvatili? Kako se to dogodilo? Brzo sam se okrenula prema grupi ljudi koja je pristizala okrenuvši tako leđa čovjeku ugodna glasa. Među došljacima bila je moja sestra. Izgledala je neispavano, prljavo i uplašeno, ali inače se činilo da je u redu. Bila je tu još jedna djevojka nešto niža od moje sestre. Jednako uprljana i uplašena. Treća od njih jedva je stajala na nogama. Činilo se kao da će se svakog trena srušiti. Moja sestra ju je pridržavala koliko je mogla. Drugih djevojaka nije bilo. Očito su samo njih tri bile ostale da budu isporučene čovjeku koji ih je kupio. Tri muškarca stajala su oko njih s pištoljima. Bili su spremni ubiti ih ako pokušaju pobjeći. Još trojica su na isti način čuvala Erika. Nije mi bilo jasno kako se to dogodilo. On je bio dovoljno jak da nokautira svu šestoricu. Barem je tako rekao. Možda nije bio spreman na pištolje. Istog trena kad mi je to palo napamet, shvatila sam nešto drugo. Erik je bio ranjen! Moj Erik je bio ranjen! Ne! Potrčala sam prema njemu. „Stani! Da se nisi pomakla ili ćemo ih ubiti sve tri!“ rekao je jedan od muškaraca koji su čuvali Klaru i ostale djevojke. Stala sam na mjestu. Da je rekao da će mene ubiti možda ne bih stala, ali ipak se radilo o tri nevina života. „Jesi li dobro?“ upitala sam Erika s mjesta gdje sam stajala. „Bit ću dobro“, uvjeravao me, ali njegova majica bila je puna krvi i činilo mi se da je izgubio previše krvi da bi bio dobro. Trudila sam se smisliti nešto pametno. Što bih mogla učiniti? Erik je bio ranjen, cure nisu bile od pomoći. Morala sam nešto učiniti sama. Samo što? „Koliko vas ima?“ upitao je Erik iznenada. Činilo mi se kao glupo pitanje. Čovjek ugodnog glasa se nasmijao. „Samo mi. No da utvrdimo gradivo – nas je sedmero, a vas je dvoje. Dobro, ako vam dodamo cure, vas je petero. Opet mi vodimo. Mi imamo pištolje, vi imate...pa vi imate jednu ranu od pištolja i jednu curu koja muca“, govorio je kao da se zabavlja i pritom se smijao. Smjestili su nam. Trebala sam znati da je sve ovo bilo prelagano da bi bilo stvarno. Vidjeli su nas jučer. Znali su da nešto tražimo ali ne i što. Sigurno su se pitali koliko nas ima i što želimo. Htjeli su vidjeti pa su nas pustili da odemo. Danas su nas dočekali i sad smo bili u klopci. Ne, nismo bili u klopci. Bili smo mrtvi jer nije bilo šanse da će nas moj briljantni um izbaviti iz ove situacije. Erik se nije mogao boriti ovako krvareći iako je sada već izgledao puno bolje. Imali su pravo. Bilo ih je više. Da ne spominjem oružje koje nije išlo nama u korist. Ali nazvati me curom koja muca?! Grrrrrrrrrrrrrr. Nisam ja bila cura koja muca! Dobro, mucala sam jer me bilo užasno strah, ali to je bilo sve. Nisam mogla vjerovati kakvim sam se glupostima ja zamarala u ovom tužnom trenutku. Možda bih ih mogla jednostavno sve pobiti. Ako se dovoljno razbjesnim možda bih mogla. Gluposti! Naravno da taj plan ne bi uspio. Koliko god bila ljuta, nisam mogla postati snažna. Veća je vjerojatnost bila da ćemo uspjeti pobjeći ako se skinem gola i počnem plesati oko njih. Možda to ni nije tako loša ideja. Možda bih ih tako iznenadila i Eriku dala dovoljno vremena da ih onesvijesti. „Mi smo svi od reda snažni muškarci, a vaš tim ima 3 cure koje jedva stoje, jednu koja muca i dečka koji je ranjen“, nastavio je jedan drugi od muškaraca i sada su se svi smijali. Kad bi se barem dogodilo čudo! „Krivo! Nas je dvanaest – moje četiri sestre, moja tri brata, tri cure koje jedva stoje...“ rekla je djevojka koja se pojavila ni od kuda, zatim je zastala i pogledala prema meni prije nego je nastavila: „Cura koja muca i ja!“ Grrrrrrrrrr! Opet to cura koja muca! Bolje joj je da nas izvuče iz ovoga! Ono što se odigralo nakon njenih riječi bilo je tako nestvarno. Činilo se poput sna. Prvo je Erik prišao novopridošloj djevojci. Izgledao je kao da više nije ranjen. Možda se samo pretvarao. Činilo se da se oni poznaju. Ona mu je dala nešto, a on je to predao meni. Bio je to ključ od automobila. „Znaš voziti zar ne? Vani je Lisin automobil. Uzmi Klaru i bježi!“ „A ti? Jesi li dobro?“ upitala sam uplašeno. |
- 02.12.2009. - srijeda - 21:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |