Ina's World of Stories
11. Priprema...pozor...sad
|
Drugi dio 11. poglavlja „A ostale?“ „Ostale što?“ bio je zbunjen mojim pitanjem. „Ostale djevojke. Zar ćemo ih ostaviti?“ „Moramo. Došli smo spasiti tvoju sestru. Ostale djevojke nisu naša stvar.“ „Kako to možeš reći? One su sve kao i moja sestra. Nisu krive što su ovdje niti zaslužuju biti ovdje“, nisam se predavala. „Znam, Tina, ali jednostavno ne možemo. Možemo im uzeti jednu djevojku i izvući se, ali sve koje su ovdje je malo previše. Ubit će nas.“ „Gluposti. Rekao si da ih nema puno i da ćeš srediti one koji nam stanu na put. Tko će nas slijediti?“ upitala sam. „Ne znam. Ne želim riskirati. Ako nestane jedna djevojka, neće biti problema. Gotovo sam siguran da će nas pustiti na miru. Nije jedna djevojka vrijedna potrage za nama i naručivanja našeg ubojstva, ali ako uzmemo sve, vjerojatno će se željeti osvetiti i neće štedjeti novac potreban da nas pronađu, a poslije i eliminiraju. Martina, obećaj mi da ćemo uzeti tvoju sestru i otići!“ bio je smrtno ozbiljan. „Erik, obećavam da neću učiniti ništa glupo“, rekla sam i odahnuo je. Vrijeme je prolazilo tako sporo. Osjećala sam se kao pred ispit samo još stotinu puta gore. Čekanje me uvijek ubijalo. Erik je stalno nešto osluškivao. Ja nisam mogla čuti ništa, ali on je bio siguran da je netko u blizini i stalno je ponavljao da moramo biti tiho tako da sam zašutjela i prepustila se mislima. Tko zna kako će to biti vratiti se doma ako sve dobro prođe. Kad sve dobro prođe. Kad, ne ako. Baka je vjerojatno umirala od brige. Možda je plakala cijelo vrijeme od kad je vidjela da me nema i pročitala moju poruku. Bilo mi je žao bake, ali nisam mogla postupiti drugačije. Možda nije plakala, nego se samo okrenula molitvi i svojoj vjeri. Ležala sam na istom mjestu gdje smo noćas spavali. Jutro je bilo tako lijepo. U nekoj drugoj prilici bilo bi mi drago, ali sada sam to jedva primjećivala. Normalna ja voljela je duge šetnje i prirodu, ova trenutna ja imala je samo jedan cilj – spasiti svoju sestricu. Ne znam kako sam uspjela zaspati u takvom trenutku, ali nekako sam usnula. San koji sam sanjala bio je najneobičniji san koji sam imala u dugo vremena. Bila sam na malom otoku s mamom, bakom i Klarom. Sve četiri smo bile na plaži i uživale u suncu i moru. Nikog drugog nije bilo u blizini. Sjedila sam u plićaku na pijesku i gladila svoj veliki trbuh. Činjenica da sam trudna nije me uopće zbunjivala. Čak sam bila sretna. „Nećeš plivati?“ upitala me Klara. „Ne boj se. Sigurno je“, rekla je baka. „Ne treba. Lijepo mi je ovako“, odgovorila sam im objema i one su nastavile plivati u blizini. Odjednom me presjekla oštra bol. Činilo se kao grč u trbuhu, ali brzo je prošlo. Nakon par minuta ponovilo se. Glavom mi je prošlo da ću roditi. Baš sada. Baš ovdje. Htjela sam dozvati baku ili mamu da mi pomognu, ali opet me zaboljelo. Mama se stvorila ispred mene bez da sam ju uopće zvala. „Bit će sve dobro. Rodit ćeš. Ionako ti je vrijeme“, rekla je nježno, a potom dozvala baku i Klaru da joj pomognu. Zar će me one poroditi? Ovdje? Bez doktora? „Pomozite mi ju odvesti u dublju vodu. Vrijeme je“, rekla je mama. Baka i Klara učinile su to sa smiješkom na licu. Nije prošlo dugo i sve tri smo bile u vodi do vrata. Bolovi su bili jaki. Željela sam da sve bude gotovo što prije. „Jao, mali dupin rodit će se danas! Kako slatko!“ cvrkutala je Klara kraj mene. Nikome nije bilo čudno što ću roditi dupina...ribu! Ni meni samoj nije bilo čudno. Samo sam htjela da se već jednom rodi. „Morski pas!“ povikala je baka iznenada. „Ne! To nije dobro!“ rekla je mama izgledajući preplašeno. Mene je uhvatio jednaki strah. Ako sada rodim, moju bebu dupina pojest će morski pas. Ali kako da ga zaštitim? Bol je bila jaka. Onda je opet malo popustila. Stalno su se izmjenjivale faze boli i faze bez boli. Zašto nije bilo nikoga da nam pomogne? „Lažna uzbuna“, rekla je baka: „Ipak to nisu bili trudovi. Nećeš danas roditi.“ „Vidi! On to zna. Odlazi“, rekla je Klara pokazujući prema morskom psu. Bilo mi je nekako lakše pri srcu sad kad sam znala da moja beba nije u opasnosti. „Idemo kući“, rekla je mama. U sljedećem trenu već smo se nalazile ispred nekog hotela. Puteljak kroz park vodio je do ulaza. Ugledala sam Erika. Baka i Klara otišle su u hotel, a mama i ja ostale smo na stazi s Erikom. „Reci joj ti, molim te. Mene neće slušati“, obratila se mama Eriku. „Mama!“ rekla sam kolutajući očima. „Imam samo dvije kćeri i jedna mi se sada udaje. Želim da sve bude kako treba. Želim da nosiš bijelu vjenčanicu...veliku...dugačku. Želim da imaš veo na glavi. Puno cvijeća. Hajde, učini to za mamu“, rekla je praveći se da se duri. „Vidjet ću što mogu učiniti“, rekao je Erik i mama je zadovoljno otišla. „Danas sam skoro rodila našu bebu, ali bila je lažna uzbuna“, rekla sam mu izostavljajući dio o morskom psu. „Valjda nije još vrijeme za našeg dupinčića!“ rekao je nježno i pogladio mi veliki trbuh. „Mama pretjeruje s vjenčanjem. Ne mogu to više podnijeti. Stalno neke novi planovi. Pozvat će toliko ljudi. Sve te pripreme. Sada i vjenčanica, a dogovorile smo se da ne želim nositi klasičnu vjenčanicu, ne s trbuhom do zuba. Da se mene pita, ne bih se ni udavala do poslije poroda, ali mama je uporna“, povjerila sam mu. „Naravno da se tebe pita. To je tvoje vjenčanje, Tina. Naše vjenčanje, zapravo. Ne može ti nitko reći kako se moraš udati. Sama odluči. Što ti želiš, ljubavi?“ upitao me držeći me u zagrljaju. Osmjehnula sam mu se. „To je bar lako. Ja samo želim...“ Nikada neću saznati što sam to željela u tom bizarnom snu jer me u tom trenu Erik probudio. Odmah sam skočila na noge u strahu da sam sve prespavala. „Polako. Nema žurbe“, uvjerio me je. „Jesam li dugo spavala? Opet me nisi probudio.“ „Zašto? Ovako ti je barem vrijeme brže prošlo. Što si sanjala? Malo si bila zabrinuta, malo si se smiješila“, rekao je. „Ne znaš? Hoćeš reći ti nisi bio tamo? Ali bio si!“ „Kunem se da nisam imao ništa s ovim snom što god da si sanjala. A ako sam bio tamo, to je bilo samo zato što si ti to tako sanjala“, podigao je ruke u zrak kao da se ograđuje od svega. Prvi san o njemu na koji me nije prisilio i ja sanjam takve gluposti!? Nevjerojatno! Morski psi, naše vjenčanje, ja trudna i trebam roditi dupina! Bizarno. „Je li bilo zanimljivo?“ bio je uporan. „Prije čudno, čak ludo. Sanjala sam...ah, ma nije bitno. Stvarno brdo gluposti koje uključuju dupine i morske pse!“ Smijao se. „Zanimljivo. Morat ćeš mi to jednom ispričati. Krenimo sada ako si spremna. Vrijeme je“, rekao je posve ozbiljno. „Spremna!“ rekla sam. Primio me za ruku i krenuli smo. Novi dio objavit ću već tokom tjedna. Kad ovisi o tome koliko ljudi pročita ovaj post i koliko brzo :) To samo zato jer dugo nisam ništa. I hvala još jednom svima koji čitaju i svojim me komentarima potiču da pišem dalje. ina |
- 28.11.2009. - subota - 16:05 - Komentari (17) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |