Ina's World of Stories

21. Nulti pacijent

Za Barbaru...da nema nje pitanje je da li bih uopće objavila priču do kraja, ma pitanje da li bih ju i završila uopće :D
Inače, još malo po gotovo. Jedno poglavlje koje će ići u dva dijela i jedno u jednom komadu.


Pokušala sam podići glavu s jastuka, ali bila je tako teška. Još uvijek sam se osjećala omamljeno iako sam se napokon probudila. Vjerovala sam da je kasno doba noći. Zatvorila sam oči da razbistrim misli, a onda ih opet otvorila. Naravno, sjećala sam se svega što se dogodilo. Uz veliki napor uspjela sam se podići u sjedeći položaj. Pričekala sam tako par minuta, a onda ustala i došla do kupaonice. Doktorica mi je dala neko jako sredstvo za spavanje kada sam se još uvijek osjećala tako uspavano. Umila sam lice i vrat hladnom vodom, a potom se obrisala ručnikom. Osjećala sam se malo bolje.
Vratila sam se u sobu s namjerom da na mobitelu vidim koliko je sati, ali shvatila sam da mog mobitela nema. Uzeli su mi ga. Sada sam bila posve odsječena od vanjskog svijeta. No dobro. Bilo mi je dosta svega. Počela sam užurbano hodati po sobi napinjući mozak do krajnjih granica. Morao je postojati način da se izvučem odavde. Mene neće držati u kavezu!
Doktor je volio znanost. Vidjela sam to u njegovim očima. Ja sam voljela matematiku. Matematika je bila nešto što mi je oduvijek pružalo mir. Mogla sam sate provesti rješavajući zadatke. Niti jedan test mi nije bio draži od onog iz matematike. Oduvijek je bilo tako. Matematika je imala zakone, pravila, teoreme, leme i aksiome. Ako nešto nije bilo dokazano, nije vrijedilo. Nije bilo zbrkanosti i nereda. Samo logika. Samo pravila i zakoni. Toliko različita od stvarnog života, a opet toliko primjenjiva u istom. Život je bio zbrkan. Sad mi je trebala moja logika.
Sjela sam na krevet i zatvorila oči.
„OK. Da vidimo. Nema izlaza. Dokaži to, Tina. Kao prvo, samo su jedna vrata koja vode odavde. Pred njima je osiguranje koje vjerojatno ima dopuštenje da me i ubije ako pokušam pobjeći. Nema tajnih tunela. Pod zemljom sam. Nema prozora. Praktički sam u kutiji. Prokletoj betonskoj kutiji!“ počela sam se uzrujavati.
„Ne, Tina, ne. Bez uzrujavanja! Razmišljaj. Samo razmišljaj!“ govorila sam si, ali ništa mi nije padalo na pamet i u očaju sam se bacila na krevet.
Ako Petar i Sara dijele moju situaciju već neko vrijeme i nisu pobjegli, kako ću ja pobjeći?
„Petar i Sara možda ne žele pobjeći. Žele dati Eriku i ostalima priliku da ih sve spase. Možda niti ne traže rješenje za bijeg“, govorila sam dalje i uopće me nije brinulo što pričam sama sa sobom.
Opet sam se podigla u sjedeći položaj i još jednom zatvorila oči. Poznavala sam sebe. Koliko puta sam znala dokazati različite tvrdnje da bih onda uočila neku sitnu pogrešku na samom početku zbog koje bi se čitav dokaz raspao. Samo sam morala pronaći pogrešku u svom razmišljanju.
„Ja ne mogu van, ali oni mogu unutra. Prije ili kasnije netko će morati doći. Moraju mi reći što će sa mnom. Ako ništa drugo, netko mi mora donijeti nešto hrane inače ću umrijeti ovdje. Ipak sam samo čovjek i treba mi hrana. Moram jesti, baš kao što moram i disati. Bez toga bih umrla“, razmišljala sam na glas.
Misli su mi na tren skrenule na drugi put i počela sam se pitati mogu li superljudi izdržati više bez hrane i zraka od nas običnih ljudi, a onda mi je odjednom postalo jasno i srce mi je gotovo stalo od uzbuđenja. Otvorila sam oči i skočila na noge.
„Moram disati. I dišem!“ uskliknula sam toliko veselo. Da me netko vidio vjerojatno bi pomislio da sam skrenula umom.
„Svi oni moraju disati. Znanstvenici, doktori, laboratorijski tehničari...svi! I svi dišu! Mora postojati ventilacijski sustav!“ i dalje sam brbljala sama sa sobom.
Počela sam pregledavati zidove i strop. Nisam vidjela ništa, ali nisam odustajala. Zrak je odnekud morao dolaziti. Na kraju krajeva, niti dizalo nisam odmah vidjela.
Minute su prolazile, a ja sam se držala svoje ideje poput očajnika. Bila je jedino što mi je palo napamet. Moralo je upaliti. Nisam imala pojma što ću kad izađem iz ove sobe, ali nije bilo niti bitno. Morala sam nešto pokušati.
Uočila sam ono što sam tražila. Bilo je visoko, gotovo na stropu, iznad kreveta. Novo pitanje je bilo kako se uspeti gore i otvoriti rešetku.
Nekako sam uspjela mali stol koji je bio u sobi dovući do kreveta i staviti ga na njega. Popela sam se gore moleći se da ne padnem i ne slomim vrat. Skinula sam dio tapeta koji je djelomično prekrivao rešetku kroz koju je dolazio zrak i pokušala otvoriti prolaz. Isprva nije išlo, ali kad sam se cijela objesila na rešetku popustila je i pala na pod. Nadala sam se da buka nije bila preglasna i da nitko neće sada ući u sobu. Uspjela sam se uvući unutra u metalnu cijev dovoljno široku da se mogu kretati. Bilo je pomalo jezivo i jako skučeno, ali barem više nisam bila u sobi.
Puzala sam i postajalo mi je jako vruće. Nervoza i skučeni prostor činili su svoje. Uostalom, nisam mogla tako dovijeka. Morala sam se izvući iz tih cijevi. Nisam imala pojma kamo idem. Možda sam se vrtjela u krug.
Prve sljedeće rešetke koje sam ugledala sam izbila nogama. Prostorija je bila prazna. Nečiji ured. Izvukla sam se iz cijevi i stupila u tu sobu. Prišla sam vratima i provirila na hodnik. Nije bilo previše ljudi što nije bilo čudno budući da je bila noć. Ipak sam dohvatila jednu od bijelih kuta koje su se nalazile u uredu i obukla je na sebe. Uzela sam i hrpu papira sa stola. Ako me tko sretne, bolje da misle da sam došla tu po papire nego da se muvam hodnicima bez razloga. Napokon sam bila spremna i stupila u hodnik.
Jedna nepoznata žena prošla je pored mene, ali nije uopće obraćala pažnju na mene. Zadovoljno sam nastavila hodnikom. Pitala sam se gdje bi mogle biti sobe od superljudi. Mogla sam potražiti dizalo, ali sumnjala sam da ću uspjeti pobjeći prije nego me otkriju tamo.
Do mene su dotrčali dečki iz osiguranja. Preplašila sam se.
„Jeste li vidjeli koga ovdje, doktorice?“ upitao me jedan.
Shvatila sam da me nisu prepoznali i brzo se pribrala.
„Ne. Zar se nešto dogodilo?“ upitala sam djelujući nevino.
„Ona cura je pobjegla. Nemam pojma tko je ona, ali Doktor je bijesan i imam osjećaj ako nam pobjegne, padat će glave!“ rekao je i potom su brzo nastavili potragu.
Znali su da sam otišla. Tražili su me. Produžila sam hodnikom, ali nisam stigla daleko.
„Tamo je!“ povikao je netko. Okrenula sam se i ugledala jednog od dvojice koji su me bili odveli u sobu i zaključali po Doktorovu naređenju. Oni su znali tko sam. Prepoznali su me.
Počela sam trčati u suprotnom pravcu od onog iz kojeg su oni dolazili. Papiri su mi ispali iz ruku i razletjeli se na sve strane. Samo sam trčala što sam brže mogla iako nisam uopće znala kamo idem. Skrenula sam i sudarila se ni manje ni više nego s doktorom Kolarom.
Bio je iznenađen koliko i ja. Iskoristila sam taj trenutak i otvorila prva vrata koja su mi došla pod ruku. Utrčala sam unutra. Bio je to baš Doktorov ured. Bila sam toliko dezorijentirana da nisam uopće primijetila da sam tu. Jedna vrata vodila su u kupaonicu to sam znala, ali sad sam primijetila i druga vrata. Brzo sam ih otvorila i zatvorila za sobom. Čula sam kako je netko stupio u ured. Bila sam sigurna da je to Doktor. Prvo je pozvao dečke iz osiguranja, a onda s njima krenuo za mnom. Vidjela sam još jedna vrata i ušla i u iduću prostoriju. Nekako sam bila sigurna da tim činom idem samo dublje u stupicu jer soba kojoj se kroz ovoliko vrata moglo pristupiti samo iz Doktorova ureda sigurno je bila dobro čuvana. Zaključala sam vrata jer je u njima bio ključ. Kao što sam i sumnjala, našla sam se u stupici. Odavde nije bilo izlaza, osim na vrata koja sam zaključala jer su iza njih bili Doktor i tko zna tko još. Pogledala sam oko sebe. Bili su tu hladnjaci i u njima čuvana cjepiva u malim staklenim bočicama. Čitala sam naljepnice i shvatila da su to cjepiva koja mi je Erik jednom spomenuo. Doktor je radio na njima kako bi ih jednog dana mogao ubrizgati ljudima i pretvoriti ih u superljude. Na svakoj bočici bio je i datum. Neki su bili stariji, neki noviji.
Netko je pokušao otvoriti vrata. Pokušavali su ih razvaliti kad su shvatili da su zaključana, ali valjda su vrata bila čvrsta i snažna što nije bilo čudno s obzirom na tajnu koju su čuvala. Mogla sam uništiti sva cjepiva, ali to ne bi donijelo ništa dobroga ni meni ni ikome drugom. Vjerojatno bi ih svejedno opet mogli stvoriti. U prostoriji se nalazio veliki radni stol. Na njemu je bilo mnoštvo papira. Bacila sam pogled i shvatila da su to zapisi kako je cjepivo djelovalo na koju životinju. Bile su tu i ideje za napredak i najčešći problemi. Ništa od toga nije mi bilo od pomoći, a vrata će prije ili kasnije popustiti. Trebala sam nešto da me zaštiti od Doktorova bijesa. Samo što? Nalazila sam se u istoj prostoriji s nekoliko tisuća malih bočica koje su predstavljale Doktorovo životno djelo. Volio je svoj rad više od ičega. Nešto sam morala učiniti. Danas mi je mozak očito radio punom snagom jer brzo sam se dosjetila što će me spasiti. Morala sam reagirati brzo. Vremena je bilo malo. Otvorila sam hladnjak s bočicama s najnovijim datumom i uzela jednu. Mahnito sam otvarala ladice radnog stola.
„Hajde. Hajde. Molim te. Budi tu“, govorila sam tražeći ono što mi je trebalo i u zadnjoj ladici napokon sam ih našla. Čiste injekcije još zapakirane u prozirnom omotu. Uzela sam jednu i otvorila ju. Stavila sam iglu kamo je trebalo i potom ju upiknula u čep one male bočice s cjepivom. Okrenula sam ju naopako i polako punila unutrašnjost injekcije s tekućim sadržajem bočice. Bočicu sam odložila na stol, a injekciju primila zubima. Skinula sam bijelu kutu koju sam još uvijek nosila. Potom sam desnom rukom podigla rukav s lijeve ruke do iznad lakta.
Strašan udarac na vratima preplašio me na tren. Zahvalila sam Bogu što vrata još uvijek nisu popustila. Sjela sam na stolicu koja se nalazila pored radnog stola. Primijetila sam da na njemu stoji neka biljka u tegli. Baka je imala istu takvu.
Kako su ljudske misli čudne. Netko tko nije ljudsko biće nikada ne bi mogao pratiti tok naših misli. Znala sam što moram učiniti, a onda sam to i napravila. Vrata su popustila možda sekundu nakon što sam bila gotova.
Ušli su unutra. Prvo četvorica iz osiguranja, a onda i Doktor. Poslao ih je van iz sobe ljutitim glasom. Vidjela sam da ne može podnijeti da se netko mota ovuda.
Ustala sam sa stolice. Jedva sam stajala na nogama. Svo to trčanje i uzbuđenje uzelo je svoj danak.
„Sad mi je stvarno dosta! Ljutiš me od kada znam za tebe. Možda je vrijeme da te se riješimo. I sama si kriva, da znaš!“ vikao je prilazeći mi.
Stjerao me u kut, ali nije me ni dotaknuo, kao da sam nešto užasno i da ću ga zaraziti ako me takne. Pozvao je jednog od dečkiju unutra da se obračuna sa mnom. Mladić mi je htio staviti lisice, ali onda sam napokon počela vikati.
„Ne dirajte me! Doktore, naredite im da nestanu. Recite im da me puste na miru!“ vikala sam na njega, a on je djelovao zbunjeno.
Bacila sam praznu injekciju njemu pred noge, a potom sam isto učinila i s bočicom koju sam uzela u ruku prije nego sam ustala od stola.
Primijetila sam pogled u njegovim očima. Nevjerica, strah, a onda uzbuđenje. Shvatio je.
„Idite! Pustite ju. Da je nitko nije taknuo!“ naredio je dečkima i oni su otišli vidno zbunjeni. Njima ništa nije bilo jasno.
Doktor je izvadio svoj mobitel. Ja sam i dalje stajala na mjestu i tresla se iako mi uopće nije bilo hladno.
„Doktorice Mandalović, okupite tim u laboratoriju. Ne staklenom. Onom drugom laboratoriju“, rekao je u telefon, a onda malo šutio dok je ona govorila.
„Ne mogu biti zaposleni! Otkažite sve! Ne zanima me ništa! Tko se ne pojavi u laboratoriju za pet minuta, može pokupiti stvari i otići! Recite im...recite im da imamo veliki pomak u Projektu GK99. Imamo nultog pacijenta“, rekao je u mobitel i pogledao me sa smiješkom od kojeg sam se uplašila. Slušao je što je ona govorila.
„Pretpostavljam da se radi o cijeloj dozi cjepiva. Ne mogu biti siguran. Nisam joj ga ja ubrizgao. Sama je to učinila“, rekao je, prekinuo razgovor i spremio mobitel u džep.
„Ideš sa mnom. I bez gluposti ovog puta!“ naredio mi je.
Sagnuo se i pokupio injekciju i praznu bočicu s poda. Krenuo je iz sobe, a ja sam ga ovog puta poslušno slijedila. Srce mi je tuklo kao ludo. Znala sam da me sada neće ubiti. Bila sam im prevažna. Nisam se imala razloga opirati. Slijedila sam ga hodnicima u sebi se moleći da se Erik i Lisa što prije vrate i da dođe kraj ovoj noćnoj mori.

- 11.06.2010. - petak - 19:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>
Komentari On/Off
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.

Ovaj blog ste otvorili ovoliko puta:


Pergolas
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu).
Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu.
00. Erik i Martina X
01. Početak tjedna X X X
02. Dome, slatki dome X X
03. Ut. je dan za Buffy X X
04. Upozorenje X X
05. San X X
06. Istina X
07. Erik...izvan snova X X
08. Telefonski pozivi X X
09. Pitanja i odgovori X X
10.Prije nego zora svaneXX
11.Priprema pozor sad X X
12. Uljezi X X
13. Raj na Zemlji X X
14. Nebo se ruši X X X
15. Na ledu X X X
16. Posljednji ispraćaj X X
17. Pidžama-Party X
18. Prijateljice X X
19. Doktor Kolar X X
20. Obična X
21. Nulti pacijent X
22. Posljedice X X
23. Među nama X