Ina's World of Stories
9. Pitanja i odgovori
|
1.dio devetog poglavlja Bili smo u vlaku već deset minuta, ali još nije krenuo iako sam bila uvjerena da smo ušli u zadnji tren. Iz nekog razloga vlak je kasnio. Pretpostavljala sam da čeka neki drugi vlak da dođe koji također kasni. Neki drugi dan ne bi mi bilo važno, ali danas me sve živciralo. Vremena je bilo malo. „Smiri se“, šapnuo mi je Erik. „Mirna sam“, rekla sam glasno. Žena na sjedalu preko puta nas me pogledala, a onda se vratila čitanju svojih novina. „Ne bih baš rekao. Izgledaš kao da ćeš svakog trena eksplodirati. Znam kakva je situacija, ali živciranje nam neće pomoći. Takve stvari obično sve samo zakompliciraju. Vlak će krenuti za koju sekundu“, govorio mi je tiho nastojeći spriječiti znatiželjnu gospođu preko puta da prisluškuje. Vlak je doista krenuo za sekundu. Trebalo mi je biti malo lakše, ali nije bilo. Uskoro će proći prvih 24 sata od kako su odveli Klaru. Što ako stignemo prekasno? Što ako je već sada prekasno? „Kako se zove ona mala životinja u tvojoj sobi?“ upitao je iznenada. „Miško? On je zamorac“, rekla sam zbunjeno. Nisam očekivala takav svakodnevni razgovor u ovakvoj prilici. Ne znam što sam mislila doduše. Da ćemo cijelim putem razrađivati taktiku ili što? Nisam imala pojma što me čeka, ali vlak nije bio dobro mjesto za razgovor o tome. Previše znatiželjnih ušiju. „Lijepo. Sladak je. Valjda“, rekao je. Izgledao je kao da se srami što je priznao da mu je Miško sladak. Nasmijala sam se. „Pa stvarno je sladak. Moja mala beba. Imaš li ti kućnog ljubimca?“ upitala sam. „Ne. Nikada nisam niti razmišljao o nabavci jednoga“, priznao je. „Znači vas je samo osam?“ upitala sam nešto tiše naglo promijenivši temu. „Da. Petar, Tin, Lisa, Meri, Sara, Nela, Megi i ja“, rekao je kao da mi njihova imena nešto znače. „Kratka imena. Neka i nisu baš uobičajena“, rekla sam jer nisam imala što drugo. „Sami smo ih birali.“ „Kako to? A koja ste imena dobili kao bebe? Zar vam se nisu sviđala?“ „Nismo dobili imena. Dobili smo brojeve. Doktor kaže da je sve to bilo previše rizično i da su nas mogli izgubiti svakog trena. Nitko nije mogao znati hoćemo li se uspjeti razviti kako treba i preživjeti dovoljno dugo. Nisu se htjeli vezati za nas. Tako smo dobili brojeve“, objasnio mi je mirno tihim glasom tako da sam se morala naprezati da čujem što mi govori iako sam mu bila posve blizu. To mi se činilo tako okrutnim. Pitala sam se kako se on osjeća u vezi svega toga, ali ipak se nisam usudila postaviti pitanje naglas. Stavila sam svoju ruku na njegovu. Imala sam neku potrebu zaštiti ga od svega toga što mu se dogodilo u životu. „Koji je bio tvoj broj?“ upitala sam. „316. Odabrali su ih nasumično. Bez nekakvog reda“, rekao je i isprepleo svoje prste s mojima. Na tren sam vodila bitku sa samom sobom oko toga trebam li si dopustiti takvo ponašanje i kamo će me to odvesti, ali na kraju sam jednostavno ostavila svoju ruku u njegovoj. Probudila sam se naslonjena na njegovo rame, a da nisam niti shvatila da sam bila zaspala. „Zašto si me pustio da spavam?“ upitala sam ga. Gledao je kroz prozor u daljinu, a kad sam se pomakla okrenuo se prema meni. „Trebalo ti je sna. Uskoro ćemo stići“, obavijestio me. Šutjeli smo nekoliko trenutaka. Primijetila sam da se vlak napola ispraznio dok sam spavala. „A za što ste stvoreni? Vas osmero? Čemu? I zanima me zašto si uopće ulazio u moje snove? Rekao si mi da ti možeš upravljati tuđim snovima, natjerati ih da rade što želiš, ali nisi mi rekao zašto? Kakve koristi imaš od toga da me natjeraš da se zaljubim u tebe?“ upitala sam ga kao da se naš razgovor nikada nije prekinuo, ali sam se isto tako odmah ugrizla za jezik. Jesam li mu to upravo priznala da sam se zaljubila u njega? „Znači uspjelo je? Zaljubila si se u mene?“ upitao je smješkajući se. Činilo se kao da njega to zabavlja. „Mislila sam u snovima“, rekla sam brzo, ali on se nije prestao smješkati. „Doktor je smatrao da će ljudi kao što ih znamo danas nakon nekog određenog vremenskog razdoblja nestati. Znaš, kao ono kad je zavladala Španjolska gripa ili kuga ili već nešto. Virusi i bakterije se sve više razvijaju i uvijek se može pojaviti neka nova bolest. Tu su onda i ratovi, svakodnevna ubijanja, ugrožavanje okoliša, topljenje ledenjaka...popis je beskrajan. Ljudima prijeti uništenje, a Doktor nije želio da se to dogodi. Stvorio je nas i sada radi na tome da otkrije kako aktivirati junk DNA kod ostalih ljudskih bića tako da svi imaju naše sposobnosti. Ima neke teorije, ali za sada ništa posebno.“ „Znači on još uvijek radi pokuse na vama?“ prekinula sam ga. „Samo nastoji pomoći. Sve dok on i njegovi ljudi ne uspiju, trebaju nas, a mi smo tu za njih. Može potrajati godinama ili stoljećima. Nitko ne zna“, rekao je. „To znači da vi živite vječno?“ upitala sam iznenađeno. „Ne“, nasmijao se. „Duže od običnih ljudskih bića?“ nastavila sam. „Možda malo, ali ne nešto posebno. To je više zbog toga što smo otporniji na neke bolesti i brže zacjeljujemo nego obični ljudi.“ „Pa kako vas onda mogu proučavati stoljećima?“ upitala sam zbunjeno. „Ovdje izlazimo!“ rekao je i povukao me na noge ne odgovorivši mi na pitanje. Vlak je stao na stanici i mi smo izašli. Nikada prije nisam bila ovdje. Možda i jesam u prolazu, ali nisam silazila na toj stanici. „Sad ćemo malo pješice“, rekao je i poveo me prema nekoj šumi koju smo vidjeli u daljini. Nakon nekih deset minuta napokon sam odlučila nastaviti naš razgovor. „Nisi mi odgovorio na pitanje“, podsjetila sam ga. „Koje pitanje? I zašto ja tebi uopće moram odgovarati na pitanja?“ bunio se. „Pitala sam kako to misliš da vas mogu proučavati stoljećima, ako ne živite posebno duže od drugih ljudi. Rijetko tko od nas poživi i jedno stoljeće. A što se tiče ovog tvog pitanja: moraš mi odgovarati jer si narušio moju privatnost ušavši u moje snove bez pitanja“, rekla sam uspuhano. Pješačenje nije bilo moja najomiljenija stvar na svijetu. Nije da nisam mogla hodati brzo, ali Erik je imao dugačak korak i uz to se žurio tako da sam ga jedva slijedila. Drveće oko nas je postalo gušće. „Pa... Mi smo stvoreni tako da se možemo razmnožavati kao i većina živih bića“, rekao je Erik polako. „Naravno“, zacrvenila sam se iako nisam imala pojma zašto. Tu malu običnu činjenicu sam bila posve smetnula s uma. Oni mogu stvoriti superbebe koje Doktor i njegov tim mogu dalje proučavati. Nisam baš bila sigurna da je to bilo u redu. Prošle su dvije minute a da nisam rekla niti riječi. Onda sam opet morala pitati. „To morate raditi međusobno? Mislim...morate se razmnožavati...ovaj imati djecu jedni s drugima?“ mumljala sam. Ne znam zašto me to toliko smetalo. Osjećala sam se nekako ljubomorno. Ja nisam bila jedna od njih. Je li to značilo da ja nikada neću moći imati bebu s Erikom? Zašto me to uopće brinulo? Ja nisam niti htjela imati bebu s njim. „Ne. Možemo imati spolne odnose i s običnim ljudima ako je to ono što si htjela znati. To nije opasno ni za nas ni za vas obične ljude“, rekao je jasno naglašavajući razliku između nas dvoje kao da pripadamo posve različitim svjetovima što na kraju krajeva i jesmo. Nisam mogla otkriti je li bio ljut zbog sadržaja mojih pitanja ili sam mu jednostavno išla na živce stalno zapitkujući nešto. |
- 10.10.2009. - subota - 21:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |