Ina's World of Stories

14. Nebo se ruši

prvi dio 14. poglavlja

Otvorila sam oči. Odmah mi je bilo jasno da nas čeka još jedan lijep sunčan dan. Pogledala sam na sat. Bila je to navika koje se nisam mogla samo tako riješiti. Iznenadila sam se shvativši da je već gotovo podne. Spavala sam dugo. Valjda mi je trebalo sna nakon svega. Bilo mi je drago što više nisam sanjala Erika. Nisam se željela suočavati s njim u snovima. Htjela sam to obaviti na javi. Izgledalo je da je shvatio da je pogriješio. Pametno je bilo dati mi malo vremena i mira da sredim svoje misli.
Odvukla sam se do kupaonice. Dok sam prala zube Klara je ušla unutra.
„O sorry!“ rekla je spazivši me.
„'ema veze. Baboravila sam zakvučati 'rata“, mrmljala sam s četkicom u ustima.
Sjela je na rub kade i promatrala me.
„Što je? Nikada prije nisi vidjela nekoga da pere zube?“ upitala sam ju kad sam završila. Spremila sam četkicu za zube u ormarić.
„Nije to. Samo se sve nekako promijenilo, a opet neke stvari su ostale tako iste. Ne znam kako bih to objasnila. Valjda hoću reći da smo prije tri dana bili normalna, sretna obitelj i ja sam bila normalna tinejdžerka, a onda se u trenu sve promijenilo. Mame i tate nema. Ja sam bila daleko, a sad sam opet tu. No ipak, subota je ujutro, mi se budimo oko podneva i ti pereš zube“, govorila je gledajući svoj odraz u ogledalu.
„Moje pranje zuba nadahnulo je čitav govor?“ pokušala sam se našaliti, ali znala sam točno što misli i kako se osjeća.
„Misliš li da će opet sve biti u redu? Onako, jednog dana“, upitala me.
„Naravno. Jednog dana će sve opet biti u redu, a uvijek ćemo imati jedna drugu“, rekla sam nadajući se da imam pravo.
Klara se počela umivati, a ja sam izašla iz kupaonice i vratila se u svoju sobu. Dohvatila sam trenirku i majicu i obukla se. Kroz glavu mi je prošlo da je mama uvijek bila ta koja nam je prala i peglala odjeću. Znale smo mi to i same, ali mama je ipak uvijek bila tu. Sad je više nema. Nekako sam postajala sve tužnija zbog te spoznaje. Mama je umrla prije nekoliko dana, ali meni kao da je tek sada to stvarno došlo do glave.
Doručkovale smo zajedno – baka, Klara i ja. Trenutno je to bila moja najuža obitelj.
„Mislim da ću otvoriti blog“, iznenada je rekla Klara.
Baka ju je pogledala zbunjeno. Shvatila sam da ona uopće ne zna što je blog.
„To je kao neka vrsta dnevnika samo što nije baš tako tajno. Pišeš i drugi ljudi imaju pristup tome. Mogu čitati što napišeš, komentirati i tome slično. Moguće je staviti fotografije, poeziju ili bilo što“, objasnila sam baki.
„Zašto tebi to treba?“ upitala je baka Klaru.
„Da opišem sve što mi se dogodilo. Moram to podijeliti sa svima. Inače će me stalno zapitkivati i to će me zauvijek progoniti u snovima“, Klara je rekla odlučno.
„OK“, rekla sam kratko. Ako je to bilo ono što je ona trebala i željela dobro, neka to i napravi. Pisanje je uostalom oduvijek bilo neka vrsta terapije. Naravno, ja sam bila i previše zaokupljena svojim mislima da bih pridala neku veću važnost Klarinoj odluci.
„Hoćeš li ga pročitati? Blog...kad nešto napišem“, upitala me Klara.
„Naravno da hoću. Samo mi javi adresu na kojoj se nalazi.“
„Super. Hvala. Idem odmah početi“, rekla je Klara i ustala od stola.
Pričekala sam da zatvori vrata svoje sobe i onda se obratila baki.
„Valjda joj treba nešto na što se može koncentrirati i čime može zaokupiti misli.“
„Da. A tebi?“ upitala je baka.
„Meni?“
„Zamišljena si. Jesi li dobro?“ upitala me ozbiljno i stavila ruku na moju.
„Dobro sam...koliko mogu biti“, odgovorila sam joj.
Ustala sam od stola da izbjegnem njen pogled i daljnja pitanja. Pokupila sam tanjure i stavila ih u perilicu posuđa. Preostalu hranu sam spremila u hladnjak. Očistila sam stol od mrvica kruha i prebrisala ga krpom. Čitavo vrijeme sam izbjegavala bakin pogled, a opet sam nekako osjećala da me promatra.
„Nešto mi tajiš, Tina. Ja to znam. Što te muči?“ pokušala je opet baka, ali ja se nisam predavala. Nisam joj mogla reći. Kako objasniti nekome nešto što ni sama ne shvaćam? Kako ispričati priču koju ne razumijem?
„Naravno da me nešto muči! Roditelji su mi ubijeni! Sestra mi je bila oteta! U ponedjeljak ćemo ih staviti u drvene kutije i zakopati u zemlju i više ih nikada neću vidjeti!“ vikala sam.
Isprva sam se samo željela riješiti njene sumnjičavosti, ali što sam dalje govorila sve više sam shvaćala da me sve to doista muči.
Sjela sam na stolicu i počela plakati. Baka me zagrlila. Također je plakala.
„Danas sam joj rekla da će sve biti u redu. Rekla sam Klari da će jednog dana sve biti u redu, a ni sama ne vjerujem u to. Kako može biti u redu kad ih nema?! Kako bi vrijeme trebalo izliječiti sve rane kad ih vrijeme ne može vratiti?“ govorila sam kroz suze.
Boljelo je tako jako. Kao da mi je netko stavio kamen u grlo i onemogućio mi da dišem. Jecala sam i kroz jecaje se borila za zrak.
„Smiri se, smiri se...“ šaputala je baka.
Natočila mi je čašu vode. Popila sam, ali i dalje sam plakala.
„Neće vrijeme ništa izliječiti, ljubavi. Vrijeme nema tu moć. Ali postat će lakše s vremenom. Neće te boljeti manje, niti će ti prestati nedostajati, ali vrijeme će te naučiti živjeti s time. Bol će uvijek biti prisutna i kad pomisliš na njih i na sve što se dogodilo, kad pustiš bol da se prišulja k tebi, opet ćeš se slomiti i plakati, ali naučit ćeš ne misliti na bol. Ona će biti tu, a ti je nećeš primjećivati. Veselit ćeš se, imati kućne ljubimce, prijatelje, djecu i bit će ti lakše“, rekla je baka.
„Nadam se“, rekla sam malo se smirivši.
„Bit će“, uvjeravala me baka.
„Ne znam što bismo mi dvije bez tebe!“ uskliknula sam iskreno i čvrsto zagrlila svoju bakicu.
„Hajde, hajde, nisam ja baš tako savršena“, rekla je baka nasmiješivši se.
Zazvonio je telefon i ja sam se javila. Zvala je jedna mamina daljnja sestrična. Nisam imala pojma kako je čula što se dogodilo budući da je živjela na drugom kraju Hrvatske, ali nekako je. Dok je mnoštvo puta ponavljala koliko joj je žao i kako je sve to strašno, ja sam samo šutjela. Nisam znala što bih točno rekla. Nekoliko puta sam se složila s njom. Uvjeravala sam ju da se Klara i ja držimo dosta dobro s obzirom na situaciju. Naposljetku se tetka rasplakala i još nekoliko puta kroz suze ponavljala kako je život okrutan i nepravedan. Kad je napokon završila obavijestivši me da će doći na pogreb u ponedjeljak, laknulo mi je. Nikada nisam bila dobra u ovakvim situacijama.
Baka me pitala tko je zvao, pa sam joj rekla. Obavijestila me da su gotovo sve mamine kolegice s posla već nazvale ovih dana da izraze sućut. Isto je bilo i s ljudima s kojima je tata radio.
„Doći će puno rodbine. Neke od njih ti ni ne poznaješ. Stvarno je užasno što se morate upoznati u ovakvoj prilici“, nastavila je baka.
Opet je zazvonio telefon. Pogledala sam ga molećivo kao da će možda prestati zvoniti ako ga dovoljno lijepo pogledam. Nastavio je uporno zvoniti.
„Pusti mene. Ja ću se javljati na pozive, a ti odi gore u sobu i odmori malo“, rekla je baka kao da nisam upravo spavala do podneva. Nisam se bunila nego sam zahvalno prihvatila njezin prijedlog. Ona se javila, a ja sam zbrisala u svoju sobu.
Prišla sam radnom stolu gdje mi je stajao telefon i izvukla žicu iz zida. Tako! Sad me neće uopće uznemiravati zvonjava telefona. Pustila sam glazbu da me malo oraspoloži. Slučajno sam se pogledala u ogledalu i shvatila da su mi oči crvene od plača. Otvorila sam prozor da pustim malo svježeg zraka u sobu. Zatim sam legla na krevet i zagledala se u strop.
Razmišljala sam o tome kako bih mogla zidove moje sobe obojiti u neku drugu boju da više ne budu ovako bijeli. Mama me dugo nagovarala da to učinimo, ali meni se nikada nije dalo i nikada nisam imala vremena. Suze su mi se opet pojavile u očima i zato sam brzo otjerala te misli iz glave.
Ustala sam s kreveta i prišla Miškovu kavezu. Jeo je sijeno. Podigao je glavicu prema meni i potom se opet vratio sijenu. Izvadila sam ga iz kaveza i stavila na pod. Dala sam mu i nešto sijena iako sam znala da će ga sada biti po cijeloj sobi. Miško je počeo juriti uokolo. Bio je sretan.
Prišla sam prozoru i zagledala se van. Pitala sam se što Erik sada radi. Gdje je? Zašto mi se nije javio? Zašto se opet onako poigrao sa mnom? On se stvarno nije znao ophoditi prema drugim ljudskim bićima ili je pak bio užasna osoba i sve je to radio namjerno. Nisam razumjela kako sam tako lako povjerovala u sve ono što se dogodilo u mom snu prošle noći. Gotovo ništa iz sna nije moglo biti stvarno. On je imao bolje sposobnosti od običnog ljudskog bića, ali naravno da nije mogao proizvoditi vatromete na nebu ni iz čega kao ni prskalice kraj ceste. Baš sam se osjećala glupom i naivnom. Najgore je bilo što on nije ni pokušao sve to objasniti, a ja sam toliko željela da dođe s nekim dobrim objašnjenjem.
Netko je pokucao na vrata moje sobe. Odmah sam pomislila da je to Erik. Otvorila sam vrata i ugledala Klaru.
„Objavila sam prvi post!“ rekla je gotovo veselo. Netko drugi možda bi rekao da je bila u savršenom raspoloženju, ali ja sam mogla uočiti razliku između one stare uvijek vesele Klare i ove nove Klare.
„Napiši mi adresu bloga pa ću pročitati“, rekla sam i pustila ju u sobu.
Ona je umjesto da mi napiše adresu svog bloga na papir, odmah otišla do mog kompjutora i upalila ga. Spojila se na internet i utipkala željenu adresu. Imale smo dobar internet i za par sekundi na ekranu se otvorio Klarin blog. Na vrhu ekrana nalazila se njena slika, a ispod toga bio je i prvi objavljeni tekst.
„Krvava srijeda“, pročitala sam naslov. Bio je nekako pretjeran i nije mi se sviđao, ali nisam ništa rekla. Moja sestrica nikada nije imala pretjeranog dara za smišljanje naslova.
„Sad ću te ostaviti da pročitaš, a kad završiš ostavi komentar. Bit ću u svojoj sobi“, rekla je Klara i ustala sa stolice na kojoj je do sada sjedila. Zatvorila je vrata za sobom, a ja sam sjela na stolicu i počela čitati. Ionako nisam imala ništa pametnijeg za raditi. Vrijeme je prolazilo ubitačno sporo. Nikamo mi se nije dalo ići, ni s kim mi se nije dalo razgovarati.
Na vrhu je bio naslova, a ispod njega datum i vrijeme objave teksta.
„Odlučila sam otvoriti blog na nagovor moje sestre Martine“, pročitala sam prvu rečenicu na glas i namrštila se. Ja joj nikada nisam sugerirala ništa takvoga. Pa ona je sama pred kojih sat vremena odlučila da će to učiniti. Ipak sam nastavila zanemarivši tu malu Klarinu laž.
Prošle srijede dogodilo se nešto strašno. Preteško mi je o tome govoriti, a svi me zapitkuju i sve žele znati, pa da podijelim to sa svijetom, a sebe poštedim silnih pitanja, sve ću vam ovdje opisati. Dakle, došla sam kući iz škole. Bila sam malo ljuta jer je toga dana profesorica iz matke zadala previše zadataka za domaću zadaću i znala sam da će mi zbog toga propasti poslije podne koje sam planirala iskoristiti posve drugačije. Na primjer otići u kupovinu, a ne rješavati glupe zadatke. Pisala sam tu zadaću sve dok nisu došli mama i tata. Tina srijedom uvijek dođe kasnije zbog faksa pa smo bili sami. Mama je otišla ugrijati jelo koje je skuhala večer ranije kao i obično, a tata je upalio televizor i sjeo u dnevnu sobu. Ja sam otišla u Tininu sobu posuditi jednu njezinu majicu koju sam imala namjeru obući u subotu. Htjela sam provjeriti da je majica čista i da je sve OK s njom. Zanimljivo, ali tada sam pogledala kroz Tinin prozor i preko puta ceste u blizini vidjela jednog dečka. Bio je jako zgodan pa me zato privukao.
Glasno sam uzdahnula. Bilo je za očekivati da će Klara napisati ovako zbrkani sastavak o tako strašnom danu. Imala je namjeru pisati o ubojstvu naših roditelja, a nekako se u to sve uvukla moja majica i zgodni dečko. Nastavila sam čitati.
Nikada prije nisam vidjela da netko ima tako tamne oči. Izgledao je posve normalno, a opet nekako drugačije. Nervozno je pogledavao uokolo. Čas je gledao prema malom parkiću blizu naše kuće, a čas prema prozoru moje sestre. Ja sam se skrivala iza zastora i nije me mogao vidjeti. Prstima je razbarušio svoju smeđu kosu koja se sjajila na suncu. Nisam imala pojma da ću ga sljedeći put vidjeti u posve drugačijim okolnostima. Nije mi palo napamet da bi mogao biti opasan niti da bi se išta loše moglo dogoditi toga dana. Bila je to obična srijeda. Zašto bi mi tako nešto i palo napamet?!
Srce mi je brže zakucalo. Dečko o kojem je moja sestra pisala... Je li to bio Erik?! Odgovarao je opisu, ali opis je bio kratak i puno je ljudi moglo odgovarati. Ako je to bio Erik, je li Klara upravo implicirala da je on bio jedan od napadača? Je li on znao što će se dogoditi? Nikada ga nisam pitala kako to da je znao za opasnost u mojoj kući.

- 03.02.2010. - srijeda - 18:00 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>
Komentari On/Off
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.

Ovaj blog ste otvorili ovoliko puta:


Pergolas
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu).
Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu.
00. Erik i Martina X
01. Početak tjedna X X X
02. Dome, slatki dome X X
03. Ut. je dan za Buffy X X
04. Upozorenje X X
05. San X X
06. Istina X
07. Erik...izvan snova X X
08. Telefonski pozivi X X
09. Pitanja i odgovori X X
10.Prije nego zora svaneXX
11.Priprema pozor sad X X
12. Uljezi X X
13. Raj na Zemlji X X
14. Nebo se ruši X X X
15. Na ledu X X X
16. Posljednji ispraćaj X X
17. Pidžama-Party X
18. Prijateljice X X
19. Doktor Kolar X X
20. Obična X
21. Nulti pacijent X
22. Posljedice X X
23. Među nama X