Ina's World of Stories
22. Posljedice
|
drugi dio 22. poglavlja Koliko god se trudila uvjeriti samu sebe da se Erik pretvara, bilo je tako teško ne paničariti. Dobila sam želju opet pokušati pobjeći, ali voljela sam ga svim srcem. Vjerovala sam mu. Polako sam se vratila natrag u sobu. Namjestila sam rešetku na mjesto koliko sam dobro mogla, a potom maknula stolić s kreveta, te i njega vratila na mjesto. Sjela sam na krevet i čekala da se Erik vrati i objasni mi što će se sada dogoditi. Ili ima neki super plan, ili će mi ovo biti zadnja noć života. Ako se pretvarao, sigurno je imao plan. Ako je ono što sam čula bila istina, onda mi je pak bilo svejedno hoću li živjeti. Ubrzo je netko okrenuo ključ u ključanici. Vrata su se potom otvorila, ali nisam ugledala Erika. U sobu je ušla Lisa. Bila je sama. Nitko drugi nije joj niti trebao da bi me ubila. Na svojoj strani imala je supersnagu. „Lisa“, rekla sam i ustala. Možda je bila supersnažna, ali željela sam joj pokazati da se ne bojim. Zatvorila je vrata za sobom i prišla mi jako blizu. „Slušaj me dobro, Tina. Meni ne značiš apsolutno ništa, ali Erik i Meri te iz nekog razloga jako vole i cijene. Štoviše, oni ti vjeruju. Znam da si danas bila u Doktorovom uredu. Srce ti je kucalo tako glasno da možda nisam niti morala imati supersluh da bih ga čula. Neću te ubiti. Vlada Republike Hrvatske i neke tajne vladine organizacije upoznati su sa situacijom. Erik i ja razgovarali smo s važnim ljudima. Uništit će Utvrdu. S prvim zrakama sunca najvjerojatnije. Zatvorit će sve. Zaplijeniti cjepiva, pokusne životinje, papire, fotografije, sve! Doktor i neki ljudi će u zatvor. Neki samo na ispitivanje. Sve to nas se ne tiče. Oni su nam uzeli svaku i najmanju mrvicu ljudskog dostojanstva. Želimo biti slobodni i napokon živjeti. Čula sam jednom da je najbolji način da uništiš neprijatelja da na njega pošalješ drugog neprijatelja. Upravo to i mi radimo. Hoću reći da ne vjerujemo niti ovim ljudima iz vladinih organizacija da će nas pustiti na miru. Zato moramo ukloniti svaki trag našem postojanju. Tako da nas ne mogu pronaći“, govorila mi je Lisa brzo, a ja sam usprkos tome što sam prvo doživjela šok shvativši da me nije došla ubiti, shvatila što govori. Bila je u pravu. Ja sam također smatrala da ih vladine organizacije nikada ne bi pustile na miru da žive normalni život. „Što ćete učiniti?“ upitala sam. „Ne mi, Tina. Ti ćeš to učiniti“, rekla je sa smiješkom na licu. Osmijeh joj je bio nekako podrugljiv kao da nije vjerovala da ja mogu učiniti to što god se spremala tražiti od mene. „Što trebam napraviti?“ „Postoji soba u kojoj doktor čuva sve o nama. Naši zdravstveni kartoni, a vjeruj mi toga ima užasno puno. Računalo puno podataka o nama. Fotografije. Inkubatori u kojima smo praktički uzgojeni. Sve to mora nestati“, rekla je ozbiljno. „Zašto jednostavno ne zapalite sobu?“ upitala sam. „Dobro je čuvana i samo ljudi mogu ući unutra. Na neki način Doktor se tako osigurao da nikada ne možemo pobjeći i samo nestati. Zato ćeš ti ući unutra i uništiti sve!“ „Ja ću to napraviti?“ „Naravno. U Utvrdi već vlada panika. Doktor je primio poziv da ima krticu i da ga je netko izdao. Zatvorio se u ured i razmišlja što će učiniti. Neki ljudi su već pobjegli odavde. Neki pakiraju stvari. Šalju pakete cjepiva. Spašavaju što mogu. Nitko neće primijetiti ako sada uđeš tamo. Da ja provalim oglasio bi se alarm i znali bi. Ne smijemo skrenuti pažnju na sebe prije vremena“, objašnjavala mi je dalje. Razmislila sam na tren o istinitosti njenih riječi. Nisam vjerovala Lisi, ali možda sam je krivo procijenila. Nije mene voljela, ali voljela je Erika. Njemu ne bi nikada naudila. Odlučila sam joj vjerovati. „Dobro. Idemo“, rekla sam. Izašle smo na hodnik. Hodale smo jedna pored druge i nitko nije obraćao pažnju na nas. Ljudi su doista djelovali uznemireno. Bio je to početak njihova kraja. Bili su uplašeni. Strah se gotovo mogao nanjušiti u Utvrdi. Primijetila sam kako je tu sada bilo puno ljudi iako je bila noć i ranije ih nije bilo toliko. Doktor je očito alarmirao sve svoje zaposlenike. Pitala sam se što će on učiniti. Sjetila sam se kako je dečkima iz osiguranja naredio da se maknu iz prostorije s cjepivom. Sigurno neće mirno sjediti i gledati dok neki nepoznati ljudi zapljenjuju ono što je godinama stvarao. Prije će umrijeti. Možda će učiniti i nešto još luđe. Pitala sam se jesu li Lisa i ostali razmišljali o tome. Nisam ju stigla upitati jer smo stigle i gurnula mi je u ruku papirić s dugačkim brojem koji sam morala utipkati da bi se vrata otvorila. „Ja ne mogu dalje. Ali sada ćeš ući u manju prostoriju. Unijet ćeš ovaj drugi kod, a potom ovaj prvi, ali unatrag. Nakon toga morat ćeš izgovoriti svoje ime zbog glasovne identifikacije. To će proći u redu jer je tvoj glas u bazi. Iza tih vrata naći ćeš još jedna. Tamo će biti igla. Moraš se upiknuti u prst i potom pustiti da ti kap krvi padne na uređaj na vratima. To je sve samo da budu sigurni da si čovjek i ništa više. Zatim još jedna prostorija i još jedna vrata. Ovoga puta još duži kod i imaš samo jednu priliku da ga uneseš pa ne smiješ pogriješiti. Nemoj pogriješiti!“ „Nadam se da neću“, rekla sam gutajući slinu teškom mukom. „Nakon toga si unutra. Postavi eksploziv na nekoliko mjesta i izađi van. To je sve što se od tebe traži. Eksploziv možemo pokrenuti i izvana. Bit će dovoljan da uništi sve!“ rekla je Lisa i predala mi naprtnjaču punu eksplozivnih naprava koju do tad nisam ni primijetila. Krenula sam odmah nakon toga. Utipkavala sam brojeve, prolazila kroz prostorije, još jednom toga dana vidjela svoju krv i napokon došla do toliko čuvane prostorije. Prvi dojam bio mi je da je jako mala. Računalo je imalo veliki monitor i bilo je upaljeno. Znatiželjna kakva sam bila, nisam mogla samo postaviti eksploziv i izaći van. Nakon što sam razmjestila eksploziv po prostoriji, prišla sam računalu i počela tražiti nešto iako nisam znala što tražim. Bio je to neki predosjećaj. Nešto važno je bilo ovdje. Otvarala sam mape koje su sadržavale razne dokumente, ali nisam naišla ni na što zanimljivo. Mnoštvo podataka od kojih neke nisam niti razumjela. Što sam uopće tražila? Trebala sam otići odavde. Možda sam svojim činom ugrožavala Lisu, Erika, Meri i ostale. Već sam htjela otići kad sam čula maleni bip. Zvuk je bio tih, ali prepoznala sam ga. Primljena e-mail poruka. Otvorila sam je. Nisam shvatila ništa posebno iz njenog sadržaja. Bila je od nekog drugog znanstvenika za doktora Kolara. No sada sam završila u njegovoj ulaznoj pošti. Bilo je poruka od znanstvenika iz cijelog svijeta. Otvarala sam ih nasumično. Većina mi nije ništa značila, ali neke se me prenerazile. Bila sam gotovo paralizirana dok je moj mozak nastojao prihvatiti novo saznanje. Počela sam ponovno pretraživati računalo, ali ovog puta znala sam što tražim. To nije bilo moguće! Ali opet tako je imalo smisla! Pronašla sam ono što sam tražila i s velikim uzbuđenjem čitala riječi i gledala fotografije. Bila je istina. Naredila sam računalu da ispiše stranice koje sam željela. Proces je počeo, ali išlo je dosta sporo. Nema veze. Ovo se ne smije uništiti. Erik i ostali će htjeti znati. Moraju znati. Ovo je tako veliko. Imaju pravo znati. Bila sam izvan sebe. Prošlo je nekoliko minuta i već sam imala poveću hrpu listova papira, ali još uvijek nisam bila gotova. Oglasio se alarm. Bio je tako glasan da sam rukama pokrila uši. Vidjela sam Lisu pred sobom. Utrčala je unutra i zato se oglasio alarm. „Glupačo!“ vikala je na mene: „Rekla sam postavi eksploziv i izađi! Zar si maloumna? Idemo odavde! Doktor je poludio. Postavlja eksploziv posvuda i govori da će radije raznijeti cijelo mjesto nego dopustiti da netko uđe ovamo!“ Dohvatila sam ispisane papire i stavila ih u naprtnjaču u kojoj sam donijela eksploziv. Nisam čekala da se ispišu sve stranice. Pojurila sam s Lisom prema hodniku. Alarm je još uvijek bučio, ali pod dojmom onoga što sam upravo saznala ni to, ni Lisine riječi nisu me dirale. „Tina, jesi dobro?“ upitao me Erik čim smo izašle. „Dobro je. A i ja sam dobro, hvala na pitanju!“ odgovorila mu je Lisa umjesto mene. Zvučala je ljutito. Primijetila sam da sada gotovo nema ljudi ovdje. Svi su nekamo pobjegli dok sam ja bila zabavljena printanjem stranica. Zar me tako dugo nije bilo? Moguće. Erik je zatvorio vrata tajne prostorije, a potom pokrenuo eksploziju. Mi ju nismo gotovo niti osjetili, ali vidjela sam da je soba nestala u plamenu. S njom je gotovo nestala i tajna koju sam sada znala samo ja i nekoliko vrhunskih svjetskih znanstvenika uključujući doktora Kolara. „Kako to da se zidovi nisu urušili?“ upitala sam Erika jer je soba izvana djelovala jednako kao i prije – netaknuto. „Zaštićeni su. Ako ovo ovdje eksplodira, gore na površini neće se gotovo ništa ni osjetiti“, objasnio mi je Erik vodeći mene i Lisu prema dizalu. Ušli smo unutra, a pridružili su nam se Sara, Petar, Tin, Meri, Megi i Nela. „Jesu li svi na sigurnom?“ upitao je Erik ostale superljude. „Jesu. Svi su na površini. Mi smo zadnji ostali. Osim Doktora. On ne želi otići. Morali smo ga ostaviti“, rekao je Petar. Vidjela sam da njemu to nije palo toliko teško kao Meri. Naposlijetku nije nju Doktor držao zatvorenu zadnjih mjeseci kao njega. „Jesi li dobro, Tina?“ upitala me Meri prišavši mi dok se dizalo uspinjalo noseći nas napokon na slobodu. Ovoga puta nije bilo potrebe za glasovnim identifikacijama ili sličnim stvarima. Valjda je netko od njih ili možda netko od znanstvenika tako namjestio program. „Dobro sam. I moram vam nešto reći“, rekla sam. „Ne sada, ljubavi. Poslije. Sada prvo moramo pobjeći“, rekao je Erik grleći me. Napokon smo bili na površini. Nismo uspjeli izaći iz zgrade, a već je odjeknula eksplozija. Erik je bio u pravu. Ovdje gore se jedva osjetila, ali znala sam da je sve ono što sam danas dolje vidjela, nestalo. Zajedno s doktorom Kolarom. Izašli smo na svjež zrak. Shvatila sam da se polako javljaju prve zrake sunca. Noć je prolazila. Svitao je novi dan. Doktori i znanstvenici iz Utvrde su bježali. Stigli su i neki drugi ljudi. Mnoštvo vozila pojavilo se pred zgradom. Nastao je kaos. Još uvijek je bilo jako rano i ljudi su spavali u svojim domovima nesvjesni onoga što se događa u njihovoj blizini. Meri i Nela gotovo su me nosile dok smo trčali što dalje od svega. Erik nije želio da budemo tamo kad stignu ljudi iz tajnih vladinih organizacija. Vozilo nas je čekalo u blizini. Svi smo sjeli unutra. Erik je vozio. Vidjela sam kako Petar grli Saru kao da je više nikada neće pustiti dalje od sebe. Tada sam znala da je ono što smo učinili bilo ispravno. Moralo je tako biti. Opet sam se sjetila tajne koju sam sada nosila sa sobom. Odlučila sam da još nije vrijeme da im kažem. Doći će vrijeme. Kad napokon budemo na sigurnom. Vidjela sam Erikov osmijeh dok je vozio. Primio je volan jednom rukom, a drugu položio na moju. Sjedila sam na suvozačevom mjestu. Očima je pratio cestu, ali osjetila sam da je sada smireniji. „Drago mi je što je sve prošlo dobro“, rekao mi je tiho iako nije imalo smisla govoriti tiho budući da su svi u vozilu osim mene imali supersluh. „I meni je drago. Vozi k meni“, rekla sam i nije sa bunio nego me poslušao. Ionako nisu imali kamo otići, a ja sam im morala reći ono što sam znala. Pitala sam se kako će reagirati. „O čemu razmišljaš?“, upitao me. „Ni o čemu“, slagala sam i nasmiješila se. Nagnula sam se i poljubila ga. Primijetila sam Lisin ljutiti pogled pa sam ga poljubila još jednom. Lisa možda nije bila loša, ali još uvijek je bila zaljubljena u dečka kojeg sam voljela više od ičega na svijetu, a ja sam na kraju krajeva bila samo ljudsko biće stvoreno da osjeća sve vrste osjećaja – zavist, ljubomoru, sreću, ljubav, tugu, radost... Eto, kao što sam i obećala - novi post. Idući post, ujedno i posljednji, dolazi idući ponedjeljak (osim ako ne budem previše zaposlena oko rođendana pa dođe u utorak hihi). |
- 21.06.2010. - ponedjeljak - 21:04 - Komentari (6) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Ovo je moj blog za objavljivanje mojih priča. Komentari su dobrodošli. Ako nemate komentara, barem ostavite točkicu da znam da ste bili i pročitali. Moj osobni blog je ovdje.
Genetski kod
Moja dovršena i objavljena priča (ovdje na blogu). Samo kliknite na iksić(e) kraj svakog poglavlja. Neka poglavlja su u dijelovima jer su preduga za blog u komadu. 00. Erik i Martina X 01. Početak tjedna X X X 02. Dome, slatki dome X X 03. Ut. je dan za Buffy X X 04. Upozorenje X X 05. San X X 06. Istina X 07. Erik...izvan snova X X 08. Telefonski pozivi X X 09. Pitanja i odgovori X X 10.Prije nego zora svaneXX 11.Priprema pozor sad X X 12. Uljezi X X 13. Raj na Zemlji X X 14. Nebo se ruši X X X 15. Na ledu X X X 16. Posljednji ispraćaj X X 17. Pidžama-Party X 18. Prijateljice X X 19. Doktor Kolar X X 20. Obična X 21. Nulti pacijent X 22. Posljedice X X 23. Među nama X |